Natrag
17.4.2014 05:49

dulist

„Kako došlo, tako prošlo“

1.4.2012 @ 13:31 Varina Jurica Turk 20 godina poslije
„Kako došlo, tako prošlo“

Na donošenje odluke generala Janka Bobetka o prelasku u napadna djelovanja od 17. svibnja 1992. godine, pored uspješnog odbijanja pokušaja neprijateljskog prodora u dolinu Neretve, značajno je utjecao i niz važnih događaja koji su se istodobno zbivali na međunarodnom planu.

Vijeće sigurnosti UN-a je 15. svibnja 1992. donijelo Rezoluciju 752 kojom zahtijeva da sve intervencije snaga JNA koje se nalaze u Bosni i Hercegovini odmah prestanu, te da se njene jedinice povuku ili stave pod kontrolu vlade Republike BiH. Temeljem njegove naredne Rezolucije 753, Republika Hrvatska je 22. svibnja 1992. primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Za promjenu odnosa međunarodne zajednice prema agresoru, premda će do samog kraja rata uporno izbjegavati odredi se i tako ga nazvati, znakovit je upit predsjednika Konferencije o miru u Jugoslaviji upućen već 18. svibnja Arbitražnoj komisiji. Od nje se, između ostalog, traži odgovor je li sukladno svom mišljenju iznesenom 29. studenog 1991., proces raspada SFRJ okončan ili još uvijek traje. Arbitražna komisija je u točki 4. svog Mišljenja br. 8. od 4. srpnja 1992. nedvosmisleno ustvrdila „da je proces raspada SFRJ završen i da stoga valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji.“
 
„POVLAČENJE“ TZV. JNA
 

Za promjenu odnosa međunarodne zajednice prema agresoru, premda će do samog kraja rata uporno izbjegavati odredi se i tako ga nazvati, znakovit je upit predsjednika Konferencije o miru u Jugoslaviji upućen već 18. svibnja Arbitražnoj komisiji. Od nje se, između ostalog, traži odgovor je li sukladno svom mišljenju iznesenom 29. studenog 1991., proces raspada SFRJ okončan ili još uvijek traje

Način na koji se JNA odlučila „povući“, pretvarajući se kako će poštovati međunarodne zahtjeve, a istodobno zadržati u srpskim rukama kontrolu nad velikim dijelom okupirane Bosne i Hercegovine, pokazao je koliko je general Bobetko bio u pravu prilikom odabira napadnih djelovanja s ciljem oslobađanja hrvatskog juga. Naime, Generalštab JNA donosi priopćenje za javnost u kome naglašava kako se njegove jedinice, preimenovane u Vojsku SRJ, 19. svibnja 1992. povlače iz BiH, a u priopćenju upućenom Sekretarijatu UN-a navodi da se iz BiH povlače „građani SRJ“. Na taj način JA je sebi otvorila mogućnost za „prekomandu“ u BiH svih bosanskih Srba koji su bili u njenom sastavu na drugim područjima, a u isto vrijeme ostavljajući na ovom ratištu najveći dio komandanata svojih jedinica bez obzira na njihovo porijeklo. Ujedno, bosanskim Srbima ostavlja se i oružje i armijska oprema, tako da se isključivo takvom metodom 26. svibnja 1992. osniva Vojska Republike Srpske, čiji komandant postaje general Ratko Mladić. Kao obrazac ove „pretvorbe“ može se uzeti primjer 13. korpusa JA koji po zapovijedi generala Momčila Perišića objedinjuje sve snage na prostoru istočne Hercegovine pod jedinstvenu Komandu Hercegovačkog korpusa, s ciljem da pod svaku cijenu spriječi prodor Hrvatske vojske prema Dubrovniku i kroz istočnu Hercegovinu. I ovakav „odlazak“, uz napuštanje manjih dijelova okupiranih područja RH,  isključivo radi pregrupiranja snaga, izazvao je ozbiljan pad morala neprijateljskih postrojbi. O tome kako je većini običnih vojnika u potpunosti bilo jasno da je poraz neminovan, što velikosrpski ideolozi i njihovi zapovjednici nisu mogli prihvatiti, najbolje svjedoči jedan događaj od 26. svibnja 1992. godine.

U popodnevnim satima tog dana, nakon što su se snage JA povukle s prilaza Gradu, zapovjednik naše tenkovske satnije Mihael Kišur – „Leopard Stari“, na pragu jedne prostorije na Žarkovici pronašao je zanimljivu „poruku“. Knjiga Augusta Šenoe „Karanfili s pjesnikova groba“ bila je otvorena i „označena“ tragom vojničke čizme na poglavlju pod naslovom „Kako došlo, tako prošlo“.
 
4. BRIGADA NEZAUSTAVLJIVO NAPREDUJE DO RAVNOG

Prije povratka na opis početnih teških borbi koje su postrojbe Hrvatske vojske vodile s neprijateljem, a koje demantiraju sve one koji su ovu napadnu operaciju pokušavali predstaviti kao „policijsku akciju“ i „veliki uspjeh hrvatske politike“, zahvaljujući sugestiji jednog od branitelja sa stonske bojišnice, dobila sam priliku ispraviti nenamjerno napravljenu omašku nastalu kraćenjem i prilagodbom stručnog teksta ovoj formi. Prilikom navođenja zapovjedništava i zapovjednika koji su krajem 1991. i početkom 1992. godine djelovali na ovom zapadnom dubrovačkom ratištu, nisam spomenula značajan prinos koji je učvršćenju obrane Stona i Pelješca svojim dolaskom na mjesto zapovjednika dao gospodin Ante Bilić. Zahvaljujući njegovom i radu zapovjedništva, MOMP „Pelješac“ izrastao je u iznimno jaku postrojbu.

Način na koji se JNA odlučila „povući“, pretvarajući se kako će poštovati međunarodne zahtjeve, a istodobno zadržati u srpskim rukama kontrolu nad velikim dijelom okupirane Bosne i Hercegovine, pokazao je koliko je general Bobetko bio u pravu prilikom odabira napadnih djelovanja s ciljem oslobađanja hrvatskog juga

Na svom smjeru napada, rubom Popovog polja u smjeru Ravnog i Zavale, 4. brigada ZNG uspjela je, premda je u borbenom rasporedu imala nepopunjenu 1. i 3. bojnu, a 2. bojna se tek vraćala s kratkog odmora pa je brojila samo 43 gardista, zauzeti i očistiti od neprijatelja prostor sela Turkovići i Pećine. Popunjavajući se u hodu 2. bojna je noću 19. svibnja krenula u osvajanje brda Veliki Lisac, koje je bilo ključni objekt za naše dalje napredovanje. U rano jutro iznenadili su neprijatelja i ovladali brdom. Uz prethodnu snažnu topničku pripremu, u kojoj su četiri gardista poginula i četiri ranjena, neprijatelj je izvršio protunapad i iznova ovladao položajem. U novu akciju uključene su znatno jače snage, te je 28. svibnja 2. bojna ovladala Malim Liscem, borbena grupa 3. bojne osvojila Veliki Lisac, a 1. bojna uspješno zauzela selo Trebimlju. U ovim borbama nije bilo poginulih, već troje ranjenih gardista. Dobro organiziranu neprijateljsku obranu na ovom pravcu u potpunosti su slomile, uspješno izvedenim  bočnim udarom, snage 2. samostalne satnije i diverzantskog voda koje su zauzele Čavašku Gradinu, Bratogošac i selo Velju Među, u kome su zarobile 16 neprijateljskih vojnika. Nastavljajući napredovanje 2. satnija 1. bojne 29. svibnja 1992. oslobađa selo Ravno.
 
Prilog:
Pripadnici ONB podižu hrvatsku zastavu u oslobođenom Slanom (Preuzeto, Slobodna Dalmacija)
 
 
 
 
 




O autoru: Varina Jurica Turk


Iz rubrike
  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana