Prošle subote nismo se okupili uz redovnu „čašicu razgovora“ u našoj „saloči od života“, omiljenoj nam betuli i središtu susreta čeljadi od Grada, „Fontani“.
Razlog tome nije bila ni kiša, ni neko tužno, ludo vrijeme, ni gužve po Gradu. Te subote popodne skoro pa svi koji se redovno nalazimo u „Fontani“ okupili smo se u Liscu, malom lijepom mjestu u Primorju, na posljednjem ispraćaju od našeg dugogodišnjeg domaćina u našoj i njegovoj betuli, Vlaha Barikidžije, koji je preminuo jutro prije, u petak. Tužna vijest, kao i uvijek, brzo proleti i sazna se, te ostavi u pošaljitelja i primatelja u nevjerici, tuzi i šutnji. I nakon svega, ostaju tek ta neizbježna sjećanja. Dugo godina Vlaho je, uz svog prijatelja Acu Matića, svoje sinove i sve one drage konobarice; Ivanka, Danica, Meri, Josipa… tiho i nenametljivo, onako „sa strane“, stvarao prepoznatljivost „Fontane“, kao dugogodišnji konobar znao je prepoznat „dušu Grada“ i pustit je da živi u svojoj i našoj betuli. Pomalo skriveno, iako na tek pet koraka od blještavila Straduna, Vlaho i njegova družina su okupljali život Grada, odnosom i pričom od „malo riječi“, cijenama pića i osmijehom za svakoga, učinivši od „Fontane“ mjesto u kojem se svatko osjećao kao doma, opušten, veseo, uvijek u dobrom društvu čeljadi koja voli život i ovaj naš Grad. Od male betule učinili su dušu i obilježje života Grada, mjesto u koje smo svi navraćali i gdje smo svi bili isti, od znanih do manje znanih, jednaki tek u ljubavi prema Gradu. Život ide dalje, iduće subote, ove pred nama, opet ćemo do naše „Fontane“, redovno kako to već traje godinama, na „čašicu razgovora“ uz želje za miran pokoj našem Vlahu, nas koji ostajemo i koji ga se sjećamo, uz zahvalu što nam je ovaj život učinio ljepšim u svojoj i našoj „saloči od života“.
Iza Minčete
A valja nama u ovom điru na kratko iz Grada, van Zidina, za obić’ ih podno Minčete, pa niz ili Uz Posat, dalje i niže do Pila, jer i one su sastavni dio duše Grada, pa onda nase na Stradun, za zapisat još neke priče. Kad se prođe kroz Bužu, ime do naših dana joj dade čeljad kako i mnogim mjestima i ulicama po Gradu, probijenu za Austrije 1908. kako i piše iznad nje, o čemu smo pisali kad smo tuda điravali, izađe se na Tenis. I o tome smo pisali, da se nać’ u arhivi, pa dalje uz Zidine do Minčete, preko parkirališta koje se naravno zove Tenis, kako ga čeljad ima više od sto godišta imenova po sportu koji se tu prvo igrao, iako su kasnije klinci Grada tu igrali razne sportove, ponajviše „divlju nogometnu ligu“, o čemu smo također ponešto već i zapisali. Tu u nizu od Buže do Minčete u Zidine su ugrađene tri manje utvrde, manje i znane od onih većih tvrđa, imenovane po tri svetice; redom Sv. Katarina, Sv. Lucija i Sv. Barbara. Gore iznad Tenisa, gdje su odavno naši vatrogasci, nekad je bilo žudiosko groblje, kako se i zove jedna od ulica koje vode dalje na Gornji kono i put Srđa, Ulica greba žudioski, smještene između ulica Od Srđa i Pelješke, pored koje je staro pravoslavno groblje i crkvica Svetog Đorđa. Nekad se samo tuda moglo dolaziti iz Gruža, sve dok se podno Minčete nije probio put, danas ulica zvana Iza Grada, često zakrčena i zbog raznih turističkih autobusa teško i sporo prometna. Taj put oko Grada, kroz nekadašnji obrambeni gradski jarak počeo se graditi 1896. godine kopanjem duboke provalije pod Minčetom. Za vrijeme tih teških građevinskih radova neočekivano su nastali odroni zemljišta, zbog čega se pojavila opasnost i od mogućeg urušavanja Minčete, te je tada neplanirano učinjena izgradnja potpornog zida koji je podržavao staru tvrđu. Čak je i Minčeta morala biti dijelom popravljena, sa dodatnim preširoko učinjenim žbukama, što je izazvalo negodovanje građana, o čemu piše 37. broj tadašnjeg lista “Dubrovnik”, objavljenog 10. rujna 1905. godine, kojeg je naravno sačuvao gospar Srećko Banić.
Posat ili jarak
Kao potvrda tih teških radova podno Minčete i gradnje ovoga puta, iz foto arhive svoga oca Čića Srećko Jakšić pronalazi neke vrijedne fotografije i stare kartoline, kao ovu koju je 25. 9. 1904. nekome iz Grada, uz staru fotografiju radova, poslala gospođa Kate Heller. Sjećanja kažu kako je među okupljenima na drvenom mostu ove fotografije i djed Ivane i Điva Dražića, jedan od voditelja tih radova. Pokazao mi je Srećko iz očeve foto arhive još puno vrijednih i do sada neobjavljenih fotografija i kartolina, jer njegov otac Čićo Jakšić godinama je radio u Starina i sačuvao puno toga vrijednog. Kao ova fotografija, možda i najstarija Posata, silaza s kapelice na Pile, kako je nekad izgledao, prije probijana puta ispod Minčete. Od Minčete do na Pile nekoliko je u Zidinama „ugrađenih“ manjim utvrda, redom prvo Gornji ugao u koji se ulazi s igrališta pod Minčetom, pa utvrda Sv. Frano, dalje Pile, ulaz u Grad, te Puncijela i završno Bokar, najmanja, ali jedna od pet ključnih utvrda Grada. A preko puta Zidina i Minčete je ulica zvana Uz posat. Stara Čičova ili Srećkova fotografija pokazuje kako je Posat izgledao nekad, a danas je to za šetnju ugodna ulica koja vas svojim skalinima vodi do na Pile. Ova lijepa ulica i imenom je podsjetnik na nekadašnji jarak, jer ime Posat nastalo je od latinizma fossatum, prevedeno kao „obrambeni jarak“ koji je odvajao Zidine i Grad, počinjao je dolje kod Bokara i završavao u podnožju stijena na kojima je izgrađena Minčeta. Po starim zapisima, koje nalazimo naravno u spisima Lukše Beritića, i ovaj stari, nekadašnji obrambeni jarak je za te svrhe učinjen, odlukom Malog vijeća od 18. studenog 1350., kada je prokopan i prilagođen uz pojašnjenje „ da se dade napraviti jedan jarak pred vratima od Pila.“ I tako, pričom o jarku i putem iza Minčete dolazimo na Pile. Gornji dio iznad Pila, Donji kono, uz Ulicu uz posat, pun je predivnih imena ulica, očito i ovdje imenovanih od čeljadi, kao što su ulice Tiha, Strma, Vicina, Izvijačica, te Ulica između vrta, kojom se dalje preko Ulice Baltazara Bogišića izlazi na Ulicu Anice Bošković, zapravo tri ulice koje čine Donji kono i nekad davno izlaz i šetnicu iz Grada put Gruža. A mi smo došli na Pile, a Josip Bersa u svojoj knjizi „Dubrovačke slike i prilike“ zapisat će: „Koliko je predgrađe Ploče romantično, sjetno i mirno, toliko je predgrađe Pile otvoreno i veselo“.