Natrag
20.8.2017 00:39

facebook

twitter

google

rss

dulist

Iz čijeg je „gnijezda“ poletio Ćuk

13.5.2012 @ 17:38 Varina Jurica Turk 20 godina poslije
2;2

Podijelite:

Prije povratka na borbena djelovanja na dubrovačkom ratištu, te podsjećanje na žestoke neprijateljske napade na šire područje Grada i razaranje civilnih objekata, dužna sam ispraviti još jednu nenamjernu pogrešku iz prošlog nastavka feljtona.

U žurbi i želji da „sustignem“ naše snage u napredovanju na bojištu, „zaboravila“ sam, u međuvremenu od Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik provedene, organizacijske promjene.
Naime, tijekom priprema za prelazak u napadna djelovanja, brigadir Veselko Gabričević za napad na istočnom pravcu ustrojava TG-1 za čijeg zapovjednika imenuje pukovnika Eduarda Čengiju, koga je nakon postavljenja za načelnika Stožera, u ožujku 1992. na mjestu zapovjednika 1. bojne 163. br. HV zamijenio bojnik Cvijeto Cvjetković. Među značajnijim promjenama u ustroju je i osnivanje TG-2 koju su od 5. lipnja činile: 2. pješačka bojna, dva voda specijalaca MUP-a, dva voda inženjerije, te baterije MB 120 i MB 82, top B1, ZIS i lanser raketa 128 mm, te vod PZO, a za čijeg je zapovjednika postavljen zap. 2. bojne 163. br. HV Krešimir Klarić.
 
CRNI PETAK 19. LIPNJA
 

Specijalizirana postrojba Stožera CZ, samo u razdoblju od 22. svibnja do 17. lipnja 1992., na užem području općine Dubrovnik i oslobođenim dijelovima Primorja, otkrila je i uništila 6036 ubojnih neeksplodiranih sredstava. Također, Jadranska magistrala bila je minirana na dvanaest mjesta od Bistrine do Dubrovnika…

U nastavku već opisanih kontinuiranih neprijateljskih napada, povijesna jezgra Dubrovnika je, nakon 6. prosinca 1991., doživjela još jedan „crni petak“ 19. lipnja 1992. godine. Uvod u novi zločinački napad bili su topnički projektili iz Ivanice i Uskoplja koji su oko 13,30 sati otpočeli padati po rubnim područjima Grada, Žarkovici i Bosanci. U 14.28 sati dat je znak opće opasnosti, a malo poslije 15 sati, združene snage Hercegovačkog i Podgoričkog korpusa s više stotina granata teškog kalibra zasule su uže gradsko područje. Nakon kratkog primirja neprijateljsko topništvo i sutradan puca po položajima Hrvatske vojske, a u 22,30 sati iz topova 130 mm gađa Lokrum. Kako ni ovaj put jedini cilj agresora nije samo razaranje Dubrovačkog područja, svjedoče i izjave komandanta Podgoričkog korpusa JA generala Radomira Damjanovića. On ističe kako „uskoro slijede pregovori u kojima će se dogovoriti što će (misli na privremeno okupirano područje dubrovačke općine) da pripadne Crnoj Gori, što BiH, a što Hrvatskoj“. S obzirom na ponovni izostanak odlučnijeg interveniranja međunarodne zajednice, u potpunosti oslobođeni naivnog vjerovanja kako će nas zaštititi ljepota i vrijednost spomeničke baštine, ovaj put smo bili uvjereni kako ćemo slobodu izboriti samo vlastitim snagama.
 
KORIJENI ĆUKOVA „ŽALJENJA“
 
U svjetlu nedavne posjete gradonačelnika Trebinja Dobroslava Ćuka i potpunog razumijevanja korijena njegovog „žaljenja“, vrijedno je posjetiti se kako je o tim danima razmišljao i kako ih je vidio njegov prethodnik i „mentor“, „vojvoda“ Božidar Vučurević.
U svojoj knjizi „obećavajućeg“ naslova „Ovako je bilo“, između ostalog piše: „Poslije odlaska JNA sa prostora BiH (a osvjedočili smo se kako je to bilo u stvarnosti – op.a.), bjesomučno je na srpsku Hercegovinu, a posebno na Trebinje i Nevesinje, jurišala tada već regularna vojska Republike Hrvatske… Zato je bezočna laž da smo mi bilo koga napadali, a posebno ne Hrvatsku. Naprotiv, regularna Hrvatska vojska iskoristila je taj momenat i zauzela jednu četvrtinu opštine Trebinje.“ Vučurević ima i svoj „doživljaj“ za tisuće novih projektila kojima je razaran Grad. Stoga tvrdi: „Optuživanja da smo granatirali Dubrovnik su također, lažna i bezočna, i međunarodni promatrači su svjedoci istine, da je Trebinje otrpjelo tri rušilačka granatiranja, a da nijesmo uzvratili artiljerijom po Dubrovniku… Tek poslije četvrtog granatiranja, Vojska Republike Srpske je uzvratila po dijelovima Dubrovnika, od čega su oni, improvizacijama napravili dramu, paleći automobilske gume, i drugim podvalama.“ Završnim tvrdnjama kako je „Dubrovnikom odbranjeno Trebinje“, te kako „u ovom otadžbinskom ratu nijedan vojnik VRS nije poginuo na teritoriju Hrvatske…“, Vučurević nam je svima valjda „otvorio oči“, i još tada nedvosmisleno pokazao gdje se „izlegao“, i iz čijeg je „gnijezda“ poletio Ćuk.
 

I tada je kao i danas Dobroslav Ćuk vjerovao kako se „vlasti Trebinja i Dubrovnika trebaju susresti i zajednički izraziti žaljenje zbog ratnih događanja“, te se „ako je to potrebno, jedni drugima mogu ispričati“. Zato za Ćuka, Vučurević nikada ne može biti ratni zločinac već je „pomogao mnogim ljudima u toku rata“ i „nikome nije nanio nikakvu štetu“

Radi onih „zaboravnijih“, ponovit ću samo neke od ranijih izjava Dobroslava Ćuka koje potvrđuju pripadnost istoj „školi mišljenja B. Vučurević – R. Karadžić“. U onoj od 30. prosinca 2008. godine rekao je: "Inzistiranje vlasti u Dubrovniku na nekoj isprici Trebinja za ratne grijehe za nas je neprihvatljivo". I tada je kao i danas vjerovao kako se „vlasti Trebinja i Dubrovnika trebaju susresti i zajednički izraziti žaljenje zbog ratnih događanja“, te se „ako je to potrebno, jedni drugima mogu ispričati“. Zato za Ćuka, Vučurević nikada ne može biti ratni zločinac već je „pomogao mnogim ljudima u toku rata“ i „nikome nije nanio nikakvu štetu“, (izjava od 5. travnja 2011. godine).
 
POSLJEDICE „PALJENJA GUMA“
 
Samo na kratko vrati ću se na neke od posljedica našeg „paljenja guma“, s kojima su se susreli djelatnici Civilne zaštite pri osiguranju uvjeta za povratak prognanog stanovništva na oslobođena područja. Tako je specijalizirana postrojba za otkrivanje i uništavanje neeksplodiranih ubojitih sredstava Stožera CZ, samo u razdoblju od 22. svibnja do 17. lipnja 1992., na užem području općine Dubrovnik i oslobođenim dijelovima Primorja, otkrila i uništila 6036 ubojnih neeksplodiranih sredstava. Također, Jadranska magistrala bila je minirana na dvanaest mjesta od Bistrine do Dubrovnika. Budući je neprijatelj još uvijek prijetio s Golubovog kamena, umjesto kroz Rijeku dubrovačku, prijevoz stanovništva i pripadnika Hrvatske vojske bio je organiziran trajektom „Zamošće“ koji je prometovao od Gruške luke do Zatona, te brodom „Skala“ između Dubrovnika i Mokošice.
 
 
Prilog 1.: Eduard Čengija s Cvijetom Cvjetkovićem i Đurom Luburom pri ulasku u Župu dubrovačku, (foto arhiva Dubrovačkog vjesnika)
Prilog 2.: Dopis Stožera Civilne zaštite Dubrovnik, od 11. lipnja 1992. godine, u potpisu zapovjednik Stožera, Krešo Milas (Zbirka Dokumenata MSP)
 

Komentari





O autoru: Varina Jurica Turk


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana