Natrag
25.9.2017 15:17

facebook

twitter

google

rss

dulist

IVANA MARIJA VIDOVIĆ „Nakon Sao Paula veselim se budućnosti!“

30.10.2014 @ 6:33 Baldo Marunčić Kultura

Podijelite:

Dubrovačka pijanistica Ivana Marija Vidović održala je krajem kolovoza u brazilskom gradu Sao Paulu koncert pred dvije tisuće ljudi u najprestižnijoj koncertnoj dvorani Južne Amerike – Sali Sao Paulo, a prema reakcijama brazilskih medija bio je to nastup za pamćenje.

Uz dirigenta Luisa Fernanda Malheira i Simfonijski orkestar Sveučilišta u Sao Paulu Vidović je svojom izvedbom klavirskog koncerta u Cis-molu Op. 30 Nikolaja Rimski Korsakova (koncert je održan povodom skladateljeve 170. godišnjice rođenja) oduševila auditorij koji ju je nagradio pljeskom i ovacijama. Dubrovkinja koja je klavir svirati počela s četiri godine na poticaj majke, a studij završila u jeku Domovinskog rata te danas predava novim generacijama mladih pijanista, za DuList govori o svojim brazilskim dojmovima, Epidaurus festivalu kojem je na čelu od prvog dana, kao i o svojoj prijateljici Marusji Brautović, koja je nedavno preminula.

 

Prva ste Hrvatica koja je svirala u Sali Sao Paulo. Kad razmišljate o dojmovima, što Vam je najviše ostalo u pamćenju?

Još sam na krilima nakon tog uspjeha. Stigao mi je snimak i mogla sam ga poslušati, taj zvuk koji me i danas prati. Kvalitetu zvuka u toj dvorani ću sigurno pamtiti cijeli život. Također, ljepota pljeska, kao da slijeće ogromni avion. Kad se prosuo pljesak bila sam izvan sebe. Zanimljivo je i da sam mogla birati klavir koji ću svirati. Izabrala sam jedan malo ‘slađi’, zbog ruskog kompozitora Rimski Korsakova, čije sam djelo izvela. Inače, taj klavir uvijek bira i portugalska pijanistica Maria Joao Pires, koja tamo živi. Sama priprema koncerta je bila fantastična, sve je već ujutro bilo uštimano, klavir je na pozornicu stigao liftom. Sve je to skupa bilo impozantno. Brazilci kažu da ta dvorana Sala Sao Paulo po standardima, tehnologiji i zvuku spada među četiri ili pet najboljih na svijetu, ali i ja sam se sama mogla u to uvjeriti. Dvorana je izgrađena od brazilskog oraha, čak i stolice. A to je materijal koji upija buku. Tako da taj zvuk bude toliko lijep da vas tjera da dajete sve najbolje.

 

Koliko dugo su uopće trajale pripreme za taj velik nastup?

Relativno kratko, par mjeseci. Imala sam tu ponudu za koncert, ali nisam znala točan datum. Onda se sve pomicalo zbog Svjetskog prvenstva, štrajkova i nereda. Do kolovoza je sve to bilo u redu i koncert je prošao odlično. U opuštenoj atmosferi s fantastičnim dirigentom Luis Fernandom Malheirom koji je sjajno vodio Simfonijski orkestar Sveučilišta u Sao Paulo. Velik čovjek je uvijek skroman. Trenutno je najutjecajniji dirigent, ali ne govori puno o sebi. Rekao je puno lijepih stvari o meni i to će me sigurno držati jako dugo. Na generalnoj probi zaustavio je cijeli orkestar, a ja sam mislila da nešto nije u redu. Onda mi je pred svima rekao da stvaram predivnu glazbu. Drago mi je da je moja majka bila tamo uz mene da to čuje, jer sam uz nju ja i počela sve ovo. U nas u Hrvatskoj postoji problem da će ljudi učiniti sve da ne kažu ako nešto zaista vrijedi. Ili čak da izvitopere u svoju korist. Na tome još moramo puno raditi.

 

Kako ste se osjećali tijekom samog koncerta?

Osjećala sam veliko uzbuđenje. Trebalo je vremena dok se uvodni bučni pljesak smirio. Onda sam stavila nogu na krivu pedalu u početku, bila sam jako uzbuđena. Kad sam odsvirala dirigent mi je predlagao bis. ‘Bis, por favor!’ Ja sam mu rekla da ponovimo finale zajedno. Devet puta smo izašli na poklon, što je za premijeru na takvoj pozornici pred toliko ljudi bila velika stvar. Jer nije ugodno kad dvije tisuće ljudi gleda samo u tebe. A ne možeš pozirati kao fotomodel. Moraš stalno razmišljati. Na nekoliko mjesta tijekom koncerta ostala sam potpuno sama. To je kao da ste na maloj splavi usred velikog oceana. Lijepo ti je, nebo je iznad tebe, ali si sam. Skoncentrirala sam se i glavni prizor mi je bio Grad u noći, Lovrijenac, zvijezde, tamno more i kamen. Leitmotif je uvijek Grad. Nakon koncerta smo imali prijem u prekrasnom foajeu, gdje sam se družila s posjetiteljima. Razgovarala sam s njima, bili su vrlo zainteresirani, htjeli su me upoznati, i mene i moju kulturu i mentalitet. Mislim da bi se tako nešto moglo uvesti i kod nas.

 

Zašto u Dubrovniku nitko nije zainteresiran za takav jedan koncert?

Ovaj komad je savršen za koncert, vrlo je atraktivan. Ljudi me prepoznaju, ali u organizaciji postoji pokoji pojedinac koji sjedi na nekom važnom mjestu. A pojedince se ne bi trebalo slušati. To čak nije ni ljubomora, već mizerija. U tome smo, na žalost, dosta jaki. Nije samo Dubrovnik, cijela zemlja. Onda je možda nekad lakše ništa ne spominjati. Međutim, ne može se ljudima oduzimati vrijednost. Svatko ima svoj put, a nitko nikome ne krade mjesto. Poslala sam ponudu DSO-u, nudim koncert svake godine. Svaki put kad smo svirali bilo je jako lijepo. A DSO-u sam posebno zahvalna, jer mi danas zbog stečenog iskustva nije problem izaći pred orkestar. Suradnja Umjetničke škole Luke Sorkočevića i DSO-a je za svaku pohvalu. Imala sam 14 ili 15 godina kad mi je maestro Dražinić dirigirao. Znači, danas kad dirigent digne palicu ja nisam zbunjena, već znam što mi je raditi. Kad sam studirala u Ljubljani ljudi su mi govorili kako nikad nisu svirali s orkestrom.

 

Znači problem nije u DSO-u?

Ma ne želim uopće o tome razmišljati, trošiti na to energiju. Ali moram reći kad mi je neugodno. Kad me sretne poznanik iz Grada, a puno ih je koji me vole, i kaže mi: Zar ja moram doći u Sao Paulo da bih te čuo? Onda ja izgledam kriva, kao netko tko se ne nudi ili ne želi svirati u Gradu. Ja sam netko tko vrlo skromno razmišlja, svaki dan učim iznova. A glazba je danas postala tržnica, ljudi se cjenkaju, za tisuću ili osamsto kuna. Ja im kažem da nije do mene. Za Korsakova mi je rečeno da trebaju tri trombona, a DSO ih nema. Ma dovest ću ih isti tren, imam prijatelje koji su spremni doći. Ili neka meni dignu dio honorara i dovedu trombone iz Splita. Ako je to problem, a je li to problem? Jer neki su lani svirali dva ili tri puta, a sjede na nekim važnim mjestima i koriste svoj položaj. To govori o njima. Ja redovito nudim, a nema odgovora. Nadam se da će se to ostvariti u 2015. godini.
Iskreno, voljela bih Korsakova iz Sao Paula svirati na Ljetnim igrama, jer je idealan za Knežev dvor.

 

Koliko ste zadovoljni s ovogodišnjim izdanjem Epidaurus festivala, kojem ste na čelu od njegovog nastanka?

Jako sam zadovoljna. Mi na festivalu imamo knjigu dojmova, gdje nam svake godine umjetnici nešto napišu. Od Pera Kvrgića preko Marije Kohn, Špira Guberine do Valerija Oistracha, Vladimira Kranjčevića, Ane Vidović itd. Njihovi dojmovi su odlični, zadovoljni su organizacijom, smještajem i raspoloženjem.

 

Što je Marusja Brautović, koja nas je nedavno napustila, značila za Epidaurus festival, za Cavtat? Što je značila Vama?

Bile smo i još smo vrlo bliske prijateljice prožete mnogim osjećajima. Od obitelji, koje su bile povezane, njena na Prijekome, a moja u Gundulićevoj. Jednom mi je rekla: Mala, nema duša godine.
I to je istina. Sad kad je nema i dalje je tu. Naravno da je jako teško kad ti netko fizički nedostaje. U svakoj plavokosoj gospođi u Gradu ju vidim. Dođe mi da joj viknem: Mare, ajmo na kavu! Bila je prekrasna, živahna i nasmiješena. Ovo je bio prvi put da me uspjela ražalostiti. Uvijek me podizala, hrabrila. Ali to je prijateljstvo. Sjećam se razgovora, ali i njenih izložbi, rascvjetane njene duše. Njenih darova za sudionike festivala, naslovnice za moju knjigu izdanu u Rimu 2010. godine.
Žalostilo ju je što ne sviram u Gradu. Marusja je duša Cavtata i bojim se da ta duša izumire, baš kao i duša Dubrovnika.

 

Profesorica ste u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. Kako se ta uloga uklapa u cijeli Vaš raspored?

To je prekrasan rad koji puno zahtjeva i mi apsolutno imamo jednu od najljepših škola. Trenutno imam 18 učenika s kojima imam prekrasan odnos. Puno smo toga postigli i lijepo je vidjeti njihov sveukupni razvoj. Ovo je sad treća godina i primijetila sam da su neki promijenili i stil sviranja. Rezultat ne može doći preko noći, a oni su strašno opterećeni u školi. Tako da ne mogu provoditi nikakav režim ili kao nekad da note lete kroz prozor.

 

A kako je danas? Ako djeca ne žele vježbati?

Ne mogu tu ništa, apsolutno sam nemoćna. Zapravo, ništa se ne može postići na silu. Možda smo prije više slušali nego danas. A za klavir nema toga – ili ga želi svirati ili ne želi. Jedino što se može jest motivirati ih, a mislim da to pomaže. Kad sam se vratila iz Brazila djeca su me dočekala s pljeskom prije nastave. Možda i oni misle: i ja želim u Brazil. Onda neka vježbaju, kao što sam i ja. Puno puta sam mislila da ne mogu, mnoge sam vikende provela da nisam niti sjela za klavir. Ali sam ustrajala. Najviše me je na glazbu usmjerio rat, iako su mi išle i druge stvari. Ipak, glazba je najvažniji put.

 

Što donosi budućnost?

Put u Argentinu gdje ću snimat novi nosač zvuka, u Italiju, Francusku, Albaniju, Sloveniju…Kad nastupiš u Sali Sao Paulo više nemaš potrebu za dokazivanjem, jer je ona osobna iskaznica za sve dalje. Diže i kvalitetu, mjesta na kojem svirate, ali i honorar. Gledaju vas drukčijim očima, otvaraju se nove putanje. To mi slijedi u 2015. godini. Raspored mi je vrlo gust i neće biti olako. Na moju veliku sreću, dobila sam jako puno ponuda i veselim se budućnosti. Veselim se zbog Dubrovnika, jer ja sam Dubrovkinja.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana