Marko Ercegović predaje osnove fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, objavljuje fotografije u časopisima i snima za umjetničke i industrijske kataloge. Od 1995. godine imao je 9 samostalnih izložbi i sudjelovao je na dvadesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu

O nagradi odlučuju ljudi koje jako cijenim, to je nagrada od struke, pa tim više znači. Lijepo je da sam tu nagradu dobio kao fotograf, što će bar malo pomoći afirmaciji umjetničke fotografije

Razgovarala: Ana PROHASKA

Snimio: Zvone PANDŽA

Dubrovački fotograf Marko Ercegović dobitnik je, zajedno s grupom ABS, Likovne nagrade za mladog umjetnika za 2008. godinu koju dodjeljuje Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Marko Ercegović predaje osnove fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, objavljuje fotografije u časopisima i snima za umjetničke i industrijske kataloge. Od 1995. godine imao je 9 samostalnih izložbi i sudjelovao je na dvadesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Povodom dodjeljivanja Likovne nagrade za mladog umjetnika za 2008. godinu te o njenom značaju za daljnji umjetnički rad porazgovarali smo s Markom Ercegovićem.

Nagrada struke

- O nagradi odlučuju ljudi koje jako cijenim, to je nagrada od struke, pa tim više znači. Lijepo je da sam tu nagradu dobio kao fotograf, što će bar malo pomoći afirmaciji umjetničke fotografije - to bi trebalo okuražiti ionako podcijenjenu, a značajnu umjetničku disciplinu. Znam to jer mi je puno značilo kao fotografu kad su Opalić i Cvjetanović izlagali na bijenalu u Veneciji. Drago mi je da nagradu dijelim sa još jednim Dubrovčaninom - Ivanom Skvrcom iz grupe ABS.

Imate li još kojih nagrada u svom umjetničkom radu?

Ovo je moja prva nagrada.

Živite i radite u Za

grebu i Dubrovniku. Kako je živjeti na relaciji Zagreb - Dubrovnik i koliko ste često u Zagrebu, a koliko u Dubrovniku?

Nažalost, premalo sam ovdje. Često se osjećam kao turist kad vidim ljude koji stvarno žive u Dubrovniku, a ne samo ljeti ili za praznike.

Predajete na Akademiji Likovne umjetnosti, objavljujete fotografije u časopisima i snimate za umjetničke i industrijske kataloge. Što vam je najdraže?

Svaka disciplina koja mi pruža izazove je dobra - otud zadovoljstvo. Snimanje fotografija kakve izlažem beskrajan su izazov - time su najvažnije.

Često se o vašem radu piše kako «koristite nenasilan pristup objektu te odabir marginalnih, usputnih motiva, te kako njegujete prije svega emotivne i fizičke odnose među likovima, ljudima i arhitekturi.» Zašto baš ti motivi? Što njima želite postići?

Ljudi su neiscrpna građa za fotografa - stalno se kreću i mijenjaju pa nude beskonačno puno motiva u mediju koji se, između ostalog, bavi i vremenom. Na margini često pronalazim pravo bogatstvo, ako joj pristupim s poštovanjem.

Bavite se i umjetničkim videom?

Video i fotografija su za mene jedna cjelina.

Odlazak mladih

Često izlažete svoje radove u Art radionici Lazareti i snimate njihove programe. Koliki značaj u vašem umjetničkom radu ima Art radionica Lazareti? I uopće za rad mladih umjetnika u našem gradu?

ARL mi često djeluje kao svjetlo u mraku. Malo je tako dobrih stvari. Oni izazivaju respekt u cijeloj regiji sa svojim naporima. Jako je važan i program Umjetničke galerije Dubrovnik. U Dubrovniku se, zahvaljujući njima oboje, odvija program izložbi, kojem jedino može parirati Zagreb. Često, kad dobijem obavijesti o izložbama, žalim što nisam ovdje. Pa zar istu nagradu za najbolju izložbu u 2008. godini nije dobio Zlatan Dumanić za nedavno izlaganje u UGD-u. Žao mi je da je nisam stigao vidjeti. Kad smo kod toga, pitam se koliko su posjetitelja imali... Važan je i klub Orlando, Kuća Bukovac u Cavtatu...

Vjerojatno su to pitanje postavljali svim mladim ljudima koji su otišli iz Dubrovnika, raditi vani ili u Zagreb; to je već duga tradicija. Mlade ljude koji odlaze bolje je gledati kao sredstvo komunikacije s «vanjskim svijetom» - njihova iskustva se uvijek vraćaju u Dubrovnik i to je dobro. Ono što nije dobro je da se ostaje bez najjačeg resursa za oporavak ionako indisponirane kulturne sredine - mladih ljudi. Trudim se što više biti u Gradu - ako ništa onda zbog podrške ljudima kojima dugujem puno za svoj razvoj. Volio bih da mogu više pomoći npr. Umjetničkoj gimnaziji i Luku Piplici. Danas je mladima koji traže znanje i osnovnu kulturu jako teško u Dubrovniku - pogledajte koliko je Zadru značio na primjer Filozofski fakultet; zar sumnjate da bi taj grad danas ovako napredovao da nije takvih primjera. Drugačije je kad vidite skupinu ljudi koji rapravljaju znanstvene probleme od skupine turista s brojem na prsima i ukrasnom svijećom u džepu. Kako je biti umjetnik u Dubrovniku bolje je pitati npr. Anu Piplicu, Ivanu Dražić ili Paska Burđeleza.

Rado, ako tako odluči kustos.