Priču iz Palmotićeve ulice privodimo kraju još nekim sjećanjima pripadnika naše generacije i našeg nekadašnjeg „C“ razreda naše nekadašnje osnovne škole koja se nekad zvala „Miše Simoni“, našim Vlahom Carem.
Nevjerojatno je kako tek neki mali detalj u toj našoj priči prisjećanja vrati ta naša sjećanja do u detalj, vrati scene, imena sudionika nekog događaja, neke igre, vrati nam neki trenutak davni, koji kao da je iznova proživljen. Vlahu je potrebno baš toliko malo, tek neko ime, nekih detalj i njegova priča krene. Za sam kraj ovih prisjećanja Vlaho se vratio u nekadašnje igre djece Grada, kako reče i napisa Zage naša iz dalekog Beča „nas djece onoga Grada“, kada je skoro pa svatko iz našeg razreda živio u nekoj od ulica našega Grada, ili možda tek malo dalje, na Pločama ili na Pilama.
Na puca
„Uvijek smo s djecom sa Široke i Iza Roka organizirali turnire „na puca“, naše igre koja je bila jedna od najpoznatijih u i po Gradu. Puce su se nosile u školu, a za dobru pucu, „napadača“ kako smo je zvali, trebalo je u “prelaznom roku” platit čak i po 20 frnja. Da, treba znati kako su uz puce, frnje bile jako popularna igra, bar nas muških. Nema dana kad ne bi pošli u Marćela u Lučaricu vidjet da li su došle nove puce s kojima se moglo igrat. Maro Žeravica, danas pokojni, bio je jedan od najboljih igrača na puca naše generacije“ prisjeća se Vlaho prisutnosti naše generacije u velikoj i originalnoj igri „na puca“ djece raznih generacija Grada. I nastavlja; „Na Prijekome se redovno igralo nogometa, a i košarke je bilo isto na Prijekome. Koš nam je bio okapnik, nastrešica na vratima u pokojne tete Luce Radin, nedavno je umrla, i muža joj Pera. Ta je nastrešica bila najniža, a najšira od svih na Prijekome, pa smo, kad smo uzrasli, mogli čak i zakucavat. Možeš mislit’ koja je to naša sreća bila! Na dnu Antuninske ulice, prema Prijekome, bilo je omiljeno sastajalište nas djece iz svih tih okolnih ulica. Tu bi se do kasno naveče sjedilo i pričalo. Ne znam, iskreno i ne sjećam se da su nas stariji ikad trebali zvat da je kasno, da idemo doma, jer su i oni bili do kasno vanka i sjedali po skalinima ulica. Nije tada bilo opasnosti od auta, motora i čega li već slično, a u ta doba svakome mladiću iz Grada, ma svakome iz Grada, san je bilo imat barku u Portu. Rađe jednu barku u Portu nego deset auta van zidina. Što će nama auto tih godina, kad nam je sve tada bilo u Gradu!“
Na frnja
„Ne znam zašto, ali nama djeci iz Palmotićeve, strašno je smetalo zašto je u našoj ulici po sredini skalin kad ga ni ulica Sigurata ni Antuniska nisu imale. Ne znam zašto, ali nam je to strašno smetalo, a drugi su nam se čak i rugali. Zbog tog skalina posred naše ulice! Mi s ove strane Prijekoga imali smo jedan strašan hendikep u usporedbi s drugom djecom Grada, onima iz Karmena, sa Svete Marije ili s Pelina, mi naime nismo nigdje imali komadić zemljane podloge za igrat „na frnja“. A i to je bila jako omiljena igra djece Grada. Najbliže nam je bilo zaigrat „na frnja“ na Pelinama, gore ispod Minčete, iako su najbolji tereni bili na Peskariji, tamo između barki koje su u to naše vrijeme bile izvađene vanka, tamo gdje je sad Lokanda, ili s druge strane, gdje je restoran Poklisar. Znali su se i te kako najbolji tereni s pravim rupicama u zemlji, a najbolje frnje su bile porculanke, one od punog porculana. Takva frnja se mogla zamijenit za najmanje deset „talijanki“, to su one sa tri lista unutra stakla zbog čega smo ih tako zvali, a opet dalje u tim „zamjenama“ jedna talijanka mogla se zamijenit za deset „naših“, kako smo ih tada zvali, jer su bile sa šest listova unutra u staklu, kao grb nekadašnje države. Tko je od nas imo porculanku u špagu, taj je bio najveći frajer među nama! Porculanka je bile pola pobjede, toliko je bila dobra i tako se dobro s njom igralo. Istina, pomalo sam nakon svih ovih godina zaboravio sva ta naša pravila, ali koliko se sjećam bile su dvije igre, prvo je išlo gađenje, pa tko čiju pogodi, nosi je, a druga igra zvala se „na trokuta“. Stavili bi sve frnje u trokut, pa tko koju izbije, nosi je sebi!“ – sjeća se Vlaho tih legendarnih igara našeg djetinjstva.
Luneta ponosa
A nakon dječjih igara, dođe mu u sjećanje još nešto važno za njegovu, Palmotićevu ulicu, kao za neki kraj priče o ovoj ulici. „Mi sa kućnog broja 5. uvijek smo bili ponosni na taj reljef, kip, lunetu, kako li je već zvati, koja se nalazi iznad ulaza u našu kuću, pogotovo jer su vodiči kod obilaska Grada uvijek zastali na vrhu ulice, tu na Prijekome, te govori strancima o tom kipu, luneti, reljefu. Tad su goste vodili po Prijekome i zastajali na dnu svake ulice, posebno ispod one stare loze, te bi o svakoj ulici na Prijekom imali neku svoju priču. Sada ih tuda više ne vode, jer ne mogu proć’ od stolova. Sjećam da je tada netko iz naše ulice, valjda tko je znao strane jezike, slušajući ih s prozora, „šizio” jer je svaki vodič o kipu, luneti na našem broju 5. govorio neku svoju, često krivu priču, pomalo lupetajući i godine i porijeklo i što sve ne, vezano za taj kip. Ali, mi smo se kao djeca uvijek hvalili kako je baš u toj našoj kući rođen veliki Junije Palmotić, jer je na našoj kući bio njegov spomenik – grb. A tako se i zove naša ulica. Vjerovali smo da je tako, a nitko od druge djece nije ni sumnjao u našu priču!“ završi Vlaho svoja sjećanja na Palmotićevu ulicu u kojoj je proveo djetinjstvo i lijepe godine odrastanja. Tako i mi dođosmo do kraja te priče o ovoj ulici, sjećanjima, čeljadi, zgodama iz nje i nekim davnim danima i igrama „djece onoga Grada“, danas već tako davnog i po svemu tako dalekog vremenima u koja smo se ovim sjećanjima vratili. Tko zna, možda zbog nekoga ili nečega iznova navratimo još do Palmotićeve, kao što ćemo na kraju ovog đira vratiti se bar na tren do Nalješkovićeve ulice, a sve zbog jedne stare fotografije, koju je u svom obiteljskom foto albumu pronašla nekadašnja stanovnica te ulice, gospođa Blaženka Šeparović. Istina, stara slika, malo mutna, ali vidljivo kako je ulica puna zelenila, cvijeća, fikusa, čega li već, puna čeljadi po skalinima, u điru i vanka. Kao što su sve ulice na Prijekom, a i širom Grada nekad bile.