Natrag
2.10.2014 08:22

facebook

twitter

google

rss

dulist

Igra na „MALE BARE“ II

23.11.2011 @ 12:47 Varina Jurica Turk 20 godina poslije
Igra na „MALE BARE“ II

Istodobno s već opisanim početkom akcije „Zelena tabla“ Male Bare (u prošlom broju), tog 14. rujna 1991. otpočela je i blokada 207 objekata JNA na cijelom području Republike Hrvatske. Do 19. listopada borbenim djelovanjima oslobođene su i zauzete 64 vojarne i 36 skladišta, dok su se svi ostali objekti bez pružanja otpora predali ili stavili na raspolaganje hrvatskoj državi.

Između ostalog, tom prilikom zarobljeno je 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, oko 400 teških topničkih oružja, 18 brodova, te na desetke tisuća komada pješačkog naoružanja i pripadajućeg streljiva.
 
PRVO RAZOČARENJE
 
Tih dana sve nade Dubrovnika i njegovih branitelja, u dobivanje dijela prijeko potrebnog naoružanja, bile su usmjerene prema susjednim Pločama. A tamo je, ubrzo nakon zauzimanja skladišnih objekata u Malim Barama nastao pravi pakao. Snage JNA s brodova u Luci i iz Garnizona pružile su snažan otpor i onemogućile njihovo zauzimanje kao i realizaciju cjelokupne akcije „Zelena tabala“. I pored ovako teške situacije oko 20,00 sati u sami prostor skladišta ulaze pripremljeni kamioni i počinje utovar naoružanja.
 

Prema postignutom dogovoru dubrovačkim braniteljima na čelu s Aljošom Nikolićem bilo im je dopušteno izvlačenje naoružanja iz Malih bara, uz uvjet da prije toga razminiraju skladišta i sami izvrše utovar. Kada su s punim kamionom oružja krenuli prema Dubrovniku, bili su zaustavljeni od policije koja ih je propustila tek kad su izvršili iskrcaj svog naoružanja!?

Prvo veliko razočarenje doživjeli su pripadnici postrojbe PZO kada u skladištima nisu pronašli očekivane ispravne protuzrakoplovne topove, kojima su namjeravali i trebali osigurati od napada zrakoplova cijelo područje doline Neretve. Već tada je postalo razvidno da se svakog časa mogu očekivati zračni napadi JNA. Do 22,30 sati uspješno je izvršen ukrcaj više od 30 kamiona, a tada se iznad Ploča pojavljuju prvi avioni koji izbacuju svjetleće rakete. Uslijedila su višekratna raketiranja skladišta, u razmacima od oko 30 minuta, te je time onemogućeno svako daljnje organizirano izvlačenje naoružanja i opreme. Istovremeno u pomoć garnizonu Ploče, JNA je uputila raketnu topovnjaču, dva raketna i dva torpedna čamca s Lastova, koji odmah po dolasku počinju s razaranjem grada i lučkih postrojenja. I u takvim uvjetima bilo je pojedinaca koji su, ne obazirući se na opasnost, ulazili u skladišta bez nadzora želeći se pod svaku cijenu naoružati. Narednog dana i iz Hercegovine dolaze kamioni u koje se tovari i odvozi pješačko naoružanje i municija.
 
ISKRCANO ORUŽJE ZA GRAD
 
Nakon brojnih upita, kada su dobili odobrenje iz Zagreba, prema Malim Barama kreću i dubrovački branitelji na čelu s Aljošom Nikolićem. Prema postignutom dogovoru bilo im je dopušteno izvlačenje naoružanja, uz uvjet da prije toga razminiraju skladišta i sami izvrše utovar. Međutim, kada su s punim kamionom oružja krenuli prema Dubrovniku, bili su zaustavljeni od policije koja ih je propustila tek kad su izvršili iskrcaj svog naoružanja, te su se s praznim kamionom vratili nazad.
U međuvremenu su do 17. rujna završeni pregovori s JNA koja se povlači iz Ploča prepuštajući sve objekte braniteljima. I pored svih slabosti i nesnalaženja koja su došla do izražaja tijekom ove akcije, mora se priznati da je veći dio izvučenog naoružanja podijeljen prema prvotnom planu. Tako su dio naoružanja dobile općine čija je TO i bila pravi vlasnik naoružanja iz skladišta, kao i obrambene snage od Zadra do Sinja te Zagreba, Osijeka i Vukovara.
 
NESTALO NAORUŽANJE
 
Igre na „male bare“, u kojima je „mit“ o nespremnosti Dubrovčana da preuzmu „nuđeno“ oružje i brane svoj Grad postao „povijesna činjenica“, otpočele su istodobno s dopremom i distribucijom naoružanja iz Malih Bara u Metković. Nasuprot ovoj javnosti jako poznatoj priči, do danas je ostala obavijena velom tajne sudbina najvećeg dijela naoružanja koje je dopremljeno pred zgradu „Poduha“. Pouzdano se zna samo da su građani i pripadnici Odreda narodne zaštite, koji su u to vrijeme osiguravali Metković, u strahu od odmazde jugo vojske i napada iz pravca Čapljine, nekontrolirano uzimali naoružanje bez vođenja ikakve evidencije. Sutradan je Krizni štab općine Metković bio prisiljen izdati zapovijed Policijskoj upravi da zaplijeni sve tako podijeljeno naoružanje, te da ga preda na uporabu Zapovjedništvu pričuvnog sastava ZNG. Namjera ovog traženja Kriznog štaba bila je da tako osigura kvalitetno naoružavanje već ustrojenih vojnih postrojbi.

Igre na „male bare“, u kojima je „mit“ o nespremnosti Dubrovčana da preuzmu „nuđeno“ oružje i brane svoj Grad postao „povijesna činjenica“, otpočele su istodobno s dopremom i distribucijom naoružanja iz Malih Bara u Metkoviću. U  tom je gradu narednih mjeseci cvjetala trgovina oružjem svih vrsta, a znamo da je i u Pločama situacija oko naoružanja bila slična, pa se ne smijemo čuditi zašto je Dubrovnik u ovoj „igri“ morao postati „glavni krivac“

Premda je kasnije iznesena tvrdnja kako je policija uspjela prikupiti najveći dio naoružanja iz Malih Bara, rječito je demantira izvješće gradonačelnika Margete u kome kaže da je u Metkoviću evidentirano „samo 280 cijevi i PZO topovi“. U gradu narednih mjeseci cvjetala je trgovina oružjem svih vrsta, a smijenjeni su i proglašeni glavnim krivcima Zvonko Kaleb, zapovjednik pričuvnog sastava ZNG, te Zlatko Jakić, sekretar SNO općine Metković. Kada znamo da je i u Pločama situacija oko naoružanja bila slična, ne smijemo se čuditi zašto je Dubrovnik u ovoj „igri“ morao postati „glavni krivac“.
Ipak, akcijom „Zelena tabla – Male Bare“, blokadom i zauzimanjem na kraju vojarni JNA u Pločama spriječeni su prvotni planovi JNA vojske o njihovom brzom prodoru prema dolini Neretve. Koliki je bio značaj oslobađanja Ploča od prisustva JNA najbolje govori činjenica da je upravo u to vrijeme, pod zapovjedništvom generala Jevrema Cokića osnovna, za konačni napad na dubrovačko područje, Druga operativna grupa mobilizacijom ljudstva u Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji. Drugu OG. činilo je između 11000 i 13000 naoružanih vojnika.
 
POMOĆ S KORČULE
 
Tih istih dana mjeseca rujna, točnije devetnaestog, iz Trebinja u Grad dolazi na mjesto Zapovjednika Obrane Općine Dubrovnik potpukovnik Nojko Marinović i nastavlja organizaciju obrambenih priprema. Uz brojna odbijanja vodstva Ploča i Metkovića da je Dubrovniku potrebno naoružanje, „izlaz“ je dijelom pronađen na Korčuli gdje se u isto vrijeme s akcijom „Zelena tabla – Male Bare“ provodila akcija zauzimanja otočnih vojarni. Nojko Marinović 26. rujna odlazi u Korčulu, i zahvaljujući dobroj organizaciji i ranijem poznavanju sa zapovjednikom JNA na Korčuli, Tomislavom Katičem, dobiva topove ZIS od 85 mm i 76 mm, od kojih je samo jedan imao ciljničke sprave. Zahvaljujući razumijevanju političkog vodstva i naroda Korčule, nakon oklopnjaka „Majsan“, za obranu Dubrovnika dano je i 200 pušaka. Premda Grad nikada neće zaboraviti pomoć Korčulana, ni ova suradnja nije mogla proći a da ne bude uprljana „naknadnom pameću“ i osobnim animozitetima sudionika. Tako je u jednom svom reagiranju predsjednik SO Korčule Tonći Gavranić iznova potencirao priču o tome kako se Dubrovnik nije htio braniti, što je navodno i rekao predsjedniku RH Franju Tuđmanu u telefonskom razgovoru. Za takvo mišljenje nije mu „smetala“ ni herojska obrana Grada ni zaustavljanje agresora.
Moramo priznati kako je Dubrovnik u tim danima skupo platio vjerovanje državnog i općinskog vodstva kako neće biti napadnut, ali i nejedinstvo unutar političkih opcija samoga Grada. Radi ovakvog stanja, rasprava i svađa, morali smo slušati i od „susjeda“ i od Zagreba savjet „držite se“, a da pritom, kako to kaže Željko Pavlović, ratni načelnik ŠTO Dubrovnik, načelnik štaba Zapovjedništva obrane Dubrovnik, ratni zapovjednik 116. brigade HV i ratni zapovjednik ZNG za južnu Dalmaciju: „… ni sami nismo znali kako i za što se to trebamo držati.“.
 
 





O autoru: Varina Jurica Turk


Iz rubrike
  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana