Početak Prvog svjetskog rata, godina 1914., u cijeloj austrijskoj pokrajini Dalmaciji, a tako i u Dubrovniku, obilježena je raspuštanjem gradskih uprava, postavljanjem pouzdanih namjesnika, ukidanjem brojnih kulturnih, gospodarskih i sportskih društava.
U Dubrovniku je uveden policijski sat (zabrana kretanja stanovništva) nakon 22 sata, a do istih ura radili su i svi ugostiteljski objekti. Zbog ratnih opasnosti (aviona, hidroplana i cepelina) gasila se i javna rasvjeta. Brojni vojno sposobni stanovnici Dubrovnika i okolice bili su unovačeni u 37. dubrovačku (grušku) pješačku regimentu. Zbog ratnih prilika bila je otežana dobava osnovnih prehrambenih proizvoda kao što su brašno i ulje, s brojnih crkava Dubrovačke biskupije skinut je velik broj zvona radi potreba vojne industrije, a stanovništvo je bilo dodatno opterećeno raznim davanjima (metal, žito, petrolj, vuna, vino, zaprežna kola) za potrebe austrijskog gospodarstva koje nije bilo spremno za rat.
Nakon posljednje mirnodobske proslave Feste svetog Vlaha 1914. godine Dubrovčani su unatoč ratnim nedaćama i neprilikama proslavili i prvu ratnu Festu 1915. godine. Festanjuli su tada bili Ferdinand pl. Ghetaldi i Božo Glavić. Već tijekom iste godine započele su pripreme za obilježavanje velike obljetnice – 1600. godišnjice mučeničke smrti svetog Vlaha. Program obilježavanja vodila su dva odbora, Glavni i Izvršni, čiji su članovi bili istaknuti predstavnici lokalne civilne i vojne vlasti te crkveni dostojanstvenici. Za festanjule su izabrani Rinalco Gjurić i Zvonimir Stojković.
‘Željezni domobranac’
Glavni i Izvršni odbor objavili su potom u listu Prava Crvena Hrvatska raspored Feste svetog Vlaha. Festa je započela u utorak 1. veljače 1916. u večernjim satima. Grad je bio osvijetljen, svirala je vojna muzika uz bakljadu, lampione i transparente. U srijedu 2. veljače u 7 ujutro program je nastavljen budnicom gradske glazbe, nakon čega je u 8 u Crkvi svetog Vlaha održana sv. Misa za vojnike na ratištu, a u 9.30 sati svečana sv. Misa u Katedrali.
Posebno značajan događaj Feste uslijedio je u 11 sati. Tada je ispred ulaza u Lužu (gdje je bilo smješteno tadašnje austrijsko vojno zapovjedništvo) svečano otkriven ‘Željezni domobranac’, 190 cm (s postoljem 220 cm) visok drveni kip, koji je po narudžbi općinske vlasti izrađen u splitskoj Trgovačko-obrtničkoj školi pod vodstvom ing. Tončića. Kad je kip 28. siječnja iz Splita dopremljen u Dubrovnik u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj zabilježeno je: “…Spomenik prikazuje domobranca, u naravnoj veličini, u ratnoj odori; budno stoji na straži, na puški nataknutom bajunetom. Tako je vješto izragjen e bi rijeti, da je to živi čovjek, crnih muževnih brkova; iz lica mu izbija hrabrost i junaštvo.” Upravo je ‘domobranac’ bio centralna figura velike humanitarne akcije prikupljanja novčane pomoći udovicama i siročadi poginulih vojnika iz dubrovačkog kraja. Odbor ove humanitarne svečanosti ponudio je građanima mogućnost kupnje mjedenih pločica ili čavlića, koji bi se potom ukucali u kip. Cijena jedne mjedene pločice s ugraviranim imenom donatora bila je 25 kruna, za srebrni čavao 5 kruna, čavao od nikla 1 kruna i mali crni čavao 20 para. Tako se na mjedenim pločicama mogu pročitati ugravirana imena: Općina Dubrovnik, Cavtat, Zaton, Rijeka dubrovačka, Slano, Šipan, Lopud, Mljet, biskup Marčelić, upravitelji Ivo Celio Cega i Albert Renkin, Katoličko društvo ‘Bošković’, zlatar Antun Linardović, Marija Bogišić Pohl (sestra Baltazara Bogišića), Učenici c. k. Nautičke škole Dubrovnik, obitelj Čingrija, podzetnik Niko Srinčić, osoblje Dubrovačke električne željeznice, Blago djelo, Pučka škola Mandaljena i brojni drugi.
Mnoštvo naroda
Na svečanosti se okupilo mnoštvo naroda, a između Luže i Orlandova stupa u obliku četverokuta smjestili su se predstavnici civilnih i vojnih vlasti, počasna straža, gradska društva, škole, gradske glazbe. Kotarski namjesnik dr. Albert Renkin održao je zanosni govor i zatim svečano otkrio kip, dok je svečani blagoslov obavio dubrovački biskup Josip Marčelić. Na kraju svečanosti govor je održao i Brnja Kaboga, načelnik Rijeke dubrovačke, u ime svih načelnika dubrovačkog kotara. Velikim odazivom građana i vojnika iz Dubrovnika u kip su ukucane brojne pločice i čavli, a s ovim ‘novim ruhom’ drveni ‘domobranac’ dobio je ime ‘Željezni domobranac’.
Istog dana u 14.30 sati uslijedio je mimohod gradskih bratstava s barjacima uz glazbenu pratnju. Pred zgradom Općine prihvatili su barjak Svetog Vlaha, na Pilama i barjak Svetog Andrije, a potom se vratili pred Crkvu svetog Vlaha. U 15 sati dijelio se milodar siromasima, a u isto doba pjevala se svečana večernja u Crkvi svetog Vlaha, potom u 16.30 i u Katedrali, gdje je održano i štovanje svečevih moći. Od 18 sati opet je upaljena javna rasvjeta, a drugi dan proslave završen je mimohodom gradske glazbe te svečanom zabavom u Bondinom Kazalištu.
Na sam blagdan svetog Vlaha, u srijedu 3. veljače, nakon ranojutarnjih misa uslijedila je budnica gradske glazbe, koja se s gradskim barjacima uputila na Ploče ususret barjacima iz Župe, a potom i do vrh Pila ususret barjacima iz zapadnih sela. Na Pilama barjaci su se izvijali uz glazbenu pratnju prije ulaska u Grad, gdje su se potom izvijali pred Parčevom crkvom. U 8.30 sati u Parčevoj crkvi održana je svečana misa, a u 10 sati velika misa u Katedrali, nakon koje je uslijedila procesija s moćima svetaca i barjacima. U popodnevnim satima, uslijedila je tombola, a oko 16.30 sati barjaci pozdravljaju Parčevu crkvu, općinu i biskupa, izlaze na Pile gdje se uz izvijanje opraštaju od seoskih barjaka. Dan je završio paljenjem javne rasvjete i još jednim mimohodom gradske glazbe. Festa svetog Vlaha završila je u nedjelju 6. veljače hodočašćem i misom na Gorici svetog Vlaha.
Unatoč ratnim prilikama, proslave Feste svetog Vlaha u Dubrovniku održane su i sljedeće dvije godine (1917. i 1918.), ali tada nisu imenovani njihovi voditelji tj. festanjuli koji su sastavni dio svake Feste. Tako možemo reći da je ova obljetnička Festa svetog Vlaha iz 1916. godine zapravo bila posljednja cjelovita Festa održana pod okriljem Austro-ugarske monarhije.
Tonko Marunčić
Foto: Arhiv Dubrovačke biskupije