Natrag
25.4.2017 12:37

facebook

twitter

google

rss

dulist

DONOSIMO CIJELI RAZGOVOR S GJINOM ŠUTIĆEM ‘U kuhinji sam uzgojio ljudsko srce’

15.11.2014 @ 20:43 Mia Njavro Aktualno
DONOSIMO CIJELI RAZGOVOR S GJINOM ŠUTIĆEM ‘U kuhinji sam uzgojio ljudsko srce’

Podijelite:

Zbog velikog interesa čitatelja objavljujemo cijeli intervju s mladim znanstvenikom, koji je objavljen u tiskanom izdanju DuLista. Pročitajte kako je uradio srce, na koji način se uzgaja umjetna koža, kako su dobili mutantsku farmu kukuruza u svom institutu UR i slično…

Tridesetogodišnji Gjino Šutić nedavno se predstavio među brojnim kreativcima na Danima kulturnih i kreativnih inovacija u Lazaretima, a ovaj mladi znanstvenik svoj zanimljiv put započeo je u Klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku.

Uputio se u Zagreb, gdje je upisao studij Biotehnologije na PBF-u, biokemijsko i mikrobiološko inženjerstvo. Nakon toga, počinje njegov, pomalo znanstveno-fantastični, životni i poslovni put. S prijateljima znanstvenicima osnovao je istraživački institut UR, a dio njegovih znanja i bio-kreacija, poput stvaranja ljudskog srca u kontoliranim uvjetima, podijelio je za DuList.

– Poput osnovne i srednje škole, fakultet me pomalo razočarao, nisam našao ono što me je zanimalo, jer je jedno bilo na papiru i u opisima, a drugo u praksi, pa sam se potpuno fokusirao na učenje sa strane, kod kuće – reći će Gjino za početak.

Kad Vas ljudi pitaju čime se bavite, kako odgovorite na to pitanje?

Sve češće novi ljudi su me pitali čim se bavim. Zapravo, bilo je jako teško sve svesti na jednu rečenicu, pa sam skovao novi termin – BioTweaking.

A BioTweaking je…?
Poboljšavanje živih sustava i njihovih dijelova – to ukratko sve opisuje. Dakle, razvoj je eksponencijalno rastao. Došlo je do suradnje s nekim organizacijama, od Tehničkog muzeja, preko HDLU-a, do britanskih organizacija ArtsCatalyst i Newcastle znanstvenog centra. Na jednoj od njih upoznao sam čak i otkrivača DNA koji je pohvalio moj rad na uzgoju zamjenskog ljudskog srca. Dakle, definicija ukratko opisuje cijelu moju filozofiju jer u svom javnom radu povezan sam s pokretima ‘uradi sam’ biohakera. Postoje ljudi koji također rade slične stvari kao ja, doma ‘kemijaju’ s kemijom, biotehnologijom i slično. Biohakiranje za različite ljude podrazumijeva potpuno različite stvari. Jedno je hakiranje vlastitog tijela ili tjelesna modifikacija, drugo je ‘uradi sam’ genetsko inžinjerstvo. BioTweaking je za mene poboljšavanje vlastitog organizma.

Zašto se ljudi upute u takve projekte?
Nema u definiciji svrhe zašto se to točno radi. Postoje ljudi koji žele modificirati svoja tijela kako bi bili ‘nešto više od ljudi’. Postoji biohakerica koja je ugrađivala razne senzore ispod svoje kože tako da dobije dodatna osjetila. Više biohakera ugrađuje mikromagnete u jagodice prstiju kako bi osjećali elektromagnetska polja. Osobno nisam još ništa od toga radio jer užasno boli. Često se drugi ljudi groze nad takvim stvarima, za njih je ‘uradi sam’ biohakiranje u biti genetsko inženjerstvo kod kuće. Kod biohakiranja mi se svidjela tehnika ‘uradi sam’ alata i metoda. Tako da spadam u tu ‘kategoriju’, samo mi je trebalo malo više da definiram zašto to radim. Tako je došlo do biotweakinga ili svrhe poboljšavanja živih sustava, bilo to poboljšavanje vlastitog tijela ili nečeg drugog. Recimo, radio sam radionice biohakiranja mozga za povećanje inteligencije.

Postoje li neke metode povećanja kapaciteta mozga i slično?
Postoje tri pristupa – elektronički, psihološki i farmakološki – mogu se uzeti dodaci prehrani koji poboljšavaju inteligenciju, koncentraciju, postoje psihološke metode kako da se samostalno dovodite u stanje više koncentracije, te elektroničke metode – spajanje elektroda i puštanje slabe struje za povećanje koncentracije, na čemu recimo eksperimentiraju američki vojnici i piloti. Zatim je tu blinkanje led lampica na određenim frekvencijama u oči da se sinkroniziraju, zatim slušalice s različitim zvukovima kako bi se mozak sinkronizirao na određenu frekvenciju razlike u koju se želiš dovesti – bilo to opuštanje, koncentracija, energizacija…

Unutar Vašeg instituta postoji i projekt ‘Terminator’. Ukratko, stvorili ste umjetnu kožu koja se ipak može primjeniti na žive organizme?
Da, radimo ‘dobre robote’. Bionička koža može se koristiti na ljudima, ali ne kao zamjenska koža. Taj materijal je živa mikrobna celuloza. Postoje bakterije koje jedu alkohol i pretvaraju ga u ocat i svaka od njih proizvodi ekstra-tanku nit celuloze dok plutaju po površini, kad su u tekućem mediju. Kako svaka proizvodi nanonit, one se isprepletu na površini i dobije se materijal sastava poput papira, ali je izdržljiviji i elastičniji. Ima fenomenalna svojstva, a uz to ne ubija žive organizme. Dakle ako pobiješ te bakterije, dobiješ čistu celulozu, na koju možeš staviti bilo kakve stanice i one mogu rasti po tome. Tako da za ‘Terminatora’ koristimo živu mikrobnu celulozu sa živim bakterijama jer mu daju svojstvo regeneracije. Koža je živa, hranimo je kao ljudsku, ostaje živa dok god se hrani i u slučaju mehaničkog oštećenja poput zarezivanja, obrast će natrag i štititi tijelo od drugih mehaničkih oštećenja. Istu kožu upotrebljavam u svojoj metodi za uzgoj zamjenskih ljudskih organa kao podlogu za trodimenzionalni uzgoj istih.

Uz pomoć tog uzgoja, razvili ste i umjetno srce.
Da, razvijam ‘Srce 2.0’, serijsku proizvodnju, u koju smo ukombinirali još i tehnologiju 3D printanja da se može brže i preciznije raditi.

Kako bi to izgledalo u praksi?
Na primjer, ako netko ima srčanu manu, pošaljemo ga na magnetnu rezonancu, dobijemo sliku, ‘popravimo’ je u Photoshopu, ispravimo greške, isprintamo i uzgojimo podlogu, uzmemo par stanica s pacijenta i uzgojimo mu novo srce koje se može transplatirati u roku od recimo, tri mjeseca.

Kako izgleda taj uzgoj? Je li primjenjiv u ‘stvarnom životu’?
Jest. Bilo je već uspješnih pokusa i dokazano je da ‘sve valja’. Ovo su zapravo tzv. ‘cutting edge’ istraživanja. Uzeto je mrtvo srce, čini mi se iz miša. No problem je usmjeravanje rasta stanica u trodimenzionalnom obliku kojeg želiš imati. Dosjetili su se uzeti mrtvo srce kod kuće – rastopi se s enzimima, tretiraš ga, tako da otpadnu svi dijelovi stanica osim želatinozne mase koja ih inače spaja. Dobije se kalup koji je mikroskopski identičan, kao savršeno čuvano srce, na koje možeš ‘piknuti’ stanice srčanih i mišićnih tkiva, ubaciš ga u podlogu za uzgoj stanica te stanice regeneriraju i rašire i dobiješ zamjensko ljudsko srce. Ta metoda je fenomenalna, ali zahtjeva donirana mrtva srca koja nisu uvijek indentična ljudskom. Tako da sam se dosjetio jednu stvar – krenuti od nule. Doma sam u kuhinji izolirao bakteriju koja se prirodno nalazi u octu, uzgojio materijale, ručno napravio kalup anatomski identičan ljudskom srcu, ubacio ga natrag u podlogu da se regenerira tako da su svi šavovi obrasli i dobio sam ljudsko srce, od nule, proizvedeno doma, s ‘ništa love’, u usporedbi s multibilijunskim istraživanjima, a uz istu metodu – staviš stanice i uzgojiš. Naravno, nije savršeno, ali trenutno radim na razvoju i pregovaram s umjetničkom galerijom iz Engleske koja ima dozvolu za rad s ljudskim stanicama da razvijam svoj projekt dalje na tri godine. Pregovaram da radim ovdje, ali izlažem tamo.

Kad je počeo Vaš ‘put znanstvenika’?
Od malih nogu zanimala me znanost. Negdje oko četvrte godine života otkrio sam pojam kemija i znanost u Disneyevom crtiću i stvorila se želja za razvojem u tom smjeru, istraživanju svijeta oko sebe. Nažalost, ni u školi pa čak ni na studiju biotehnologije nisam našao potrebne uvjete; opremu, materijale, znanje….Pa sam počeo improvizirati, slagati uradi-sam kućni laboratorij, sastavljati znanstvene alate, improviziranu opremu i materijale. Tek prije četiri godine otkrio sam da ima još sličnih ljudi, kada su se globalno počele razvijati zajednice uradi-sam ‘makera’. Otkrio sam mogućnost spajanja znanosti i umjetnosti, pokret uradi-sam biotehnologa ili biohakera.

Tko je sve u Vašem istraživačkom institutu UR?
U Hrvatskoj smo okupili konkretnu ekipu kreativaca i inovatora. Odlučili smo osnovati organizaciju iz naših snova, okolinu za razvoj kakvu nismo mogli pronaći nigdje u svijetu. I rodio se građanski Univerzalni istraživački institut UR, prije malo više od godinu dana, sa sjedištem u Zagrebu, pod čijim okriljem smo se nastavili razvijati. Najuži centar tima broji oko trideset kreativaca – umjetnika, znanstvenika, doktora, tehničara kao i amatera, većinom mladih ljudi željnih znanja i razvoja. Pod okriljem UR Instituta, razvijamo vlastite inovacije i projekte. Zapravo, istražujemo sve i svašta, od ekologije aktivnih indonezijskih vulkana i prašuma, preko medicine i farmacije, do različitih grana biotehnologije, od urbanog održivog farmiranja u zatvorenom prostoru do uzgoja zamjenskih ljudskih organa i eksperimentalne nanotehnologije.

Razvili ste i radionice, no UR radi dosta i na međunarodnoj suradnji?
Da, proširili kapacitet i publiku, a bili smo i partner u velikim događanjima. Najveći je bio Hackteria lab u Indoneziji gdje smo surađivali s globalnom kreativnom znanstvenom zajednicom kao i lokalnim sveučilištima i građanskim organizacijama. Trenutno dovršavamo veliki projekt za Touch Me festival, koji se otvara 15. studenog u Klovićevim Dvorima u Zagrebu. Uz to, ugostili smo i strane stručnjake poput singapurske molekularne genetičarke i japanske bioumjetnice, koje su prezentirale svoje radove, održale radionice, predavanja i otvorene diskusije. Kreativni tim UR instituta razvio je i nove sofisticirane inovacije, poput samoodržive inteligentne automatizirane sonde za ekološka istraživanja – trenutno je koristimo za dva istraživanja. Također, dosta se bavimo egzotičnom elektronikom, pa smo oformili i posebnu robotičku diviziju u kojoj razvijamo svašta, od podvodnih eko sondi, do Juno projekta. Osobno, razvijam dvije bioelektroničke inovacije.

U sklopu Vašeg instituta dosta modificirate i biljke, ali tu su još i modifikacije vlastitih stanica i slično.
Ne može i ne smije se sve raditi ‘tek tako’. U zakonima je definirano što se smije. Ali, postoji jako puno stvari koje možemo raditi. Na primjer s vlastitim stanicama možeš raditi što god želiš. One pripadaju tebi. Također, možeš kupiti u mesnici nešto iz čeg se mogu izvući stanice s kojima također možeš raditi što god želiš i ne treba dozvola, dok recimo za eksperimentiranje sa životinjama moraš imati dozvolu.
Što se tiče biljaka, dosta smo pokusa radili na njima. Radili smo genetsku modifikaciju, ali modifikacija ne znači genetičko inženjerstvo. Nismo ciljano mijenjali gene, iako se neke od tih stvari smiju raditi, nisu ograničene zakonima. Uskoro ćemo imati radionicu genetičkog inženjerstva, izrade plazmida za modifikaciju bakterija da proizvode nešto korisno, ali zasad smo eksperimentirali s organizmima koje smijemo ‘koristiti’. Cilj nam je razvoj i alata i tehnika koje može bilo tko i bilo gdje razviti i koristiti – širimo takvo znanje. Dakle ne ‘treba vam to i to da napravite to i to’. Razvijali smo vlastitu metodu mutageneze, radili mutagen.

Što to znači?
U stvarnom životu to zvuči ovako: od celera, smokvi i još nekoliko biljaka može se ekstrahirati, izvući spoj koji uzrokuje mutaciju DNA te u kombinaciji s UV svjetlom napraviti nešto. Dakle uzmeš smokvu, uzmeš ‘pekač za nokte’, prehakiraš ga i koristiš za genetsku modifikaciju sjemena kukuruza (što smo konkretno mi radili) jer smo eksperimentirali sa metodama farmiranja koje troše malo resursa. Recimo, najmodernija su farmiranja u zatvorenom – na primjer, Japan je zbog ograničenog prostora prešao na te farme.

Je li se tu radi o vodenom uzgoju bilja, hidroponici, koja se često naziva i budućnošću uzgoja biljaka?
Da. S time da smo mi radili neke naše kombinacije, nije bila čista hidroponika, voda, već uz malo tla, ali ista je metoda. Daje se minimum nutritijenata, da se svi potroše, nema razbacivanja, s time da većina biljaka nije prilagođena tom rastu u zatvorenom prostoru i slabom osvjetljenju. Stoga smo mi konkretno izazivali mutacije bilja da stvorimo mutantsku farmu kukuruza u napuštenoj tvornici papira u Rijeci, Harteri. Mutantska farma kukuruza bila je ujedno i istraživanje da vidimo koji od naših mutanata će se najbolje prilagoditi u tim uvjetima, proberemo ga i dobijemo vlastitu sortu koja uspjeva u tim uvjetima.

Monsanto – da ili ne?
Ne i ne. Potpuno sam za genetičku modifikaciju i to nije ništa loše, ljudi se nemaju tu čega bojati. Veći strah bi trebao postojati od polupokvarenog povrća koje se kupuje i bakterija nego ičeg genetički modificiranog, ali ne sviđa mi se pristup patentiranja stvari koje se nalaze u prirodi, velikih marži i ograničavanja ljudi. Tu ima svega i svačega, a kad se stvari počnu komercijalno ograničavati, pati kvaliteta. Ali to da se uzme gen iz jedne biljke koja je otporna na bolesti i kukce, ubaci u drugu biljku da bi i ona postala otporna – u tome nema ništa loše. Modifikacija da bi se prodavale sjemenke koje možeš uzgajati samo jednu sezonu – e to je katastrofa, potpuno loše. Genetske modifikacije što se tiče biljaka većinom se rade da bi bile otpornije na uvjete. To su ljudi radili stoljećima i to je korisnije i zdravije nego bilo što s pesticidima koji izazivaju stvari od retardacija do rakova.

Spomenuli ste suradnju i s brojnim galerijama, a umjetnički pokreti koji se dodiruju biologije i biotehnologija doživljavaju pravi ‘boom’ u svijetu.
Umjetnicima je oduvijek bio fascinanatan takozvani ‘bioart’, pokret koji raste u zadnjih pet godina, no ljudi ne znaju metode. To je ono što bih volio organizirati u Dubrovniku, međunarodni meeting.

Vaš ukupni rad zvuči poprilično futuristički. Volite li znanstvenu fantastiku?
Obožavam! Odrastao sam na znanstvenoj fantastici i to mi je poticalo maštu. Sretan sam što sam tokom djetinjstva imao potporu obitelji i roditelji su me puštali u smjeru kojem želim, imam tetku koja je u istoj branši i koja mi je tijekom osnovne škole prenosila znanje, od tate sam naučio dosta elektronike, a i imao sam krasnu profesoricu iz biologije koja me mentorirala i poticala na razvoj u tom smjeru od početka osnovne do kraja srednje škole. Sve me to poticalo na produktivnost! Smatram da svaki posao koji je koristan za sebe i druge mora biti podijeljen kako bismo svi imali najviše znanja.

Planirate raditi u Dubrovniku, otvoriti institut ovdje?
Dobar dio naših kreativaca vezan je uz Dubrovnik, pa razmatramo otvaranje laboratorija i u Dubrovniku u budućnosti. Uostalom, kako se kaže – ‘been there, done that’. Svoj prvi laboratorij napravio sam u Dubrovniku u osnovnoj školi, ali ovdje nisam naišao na razumijevanje, to je tad bilo ezoterično, nije bilo sličnih ljudi. Ali sad sam došao do točke kad samostalno mogu baš sve, znači cilj mi je i želja povezati se i vratiti u Dubrovnik. S time da mi je to bio životni plan za kasnije, ali već sad dobivam pozitivne reakcije i pozive za suradnju pa bih volio što prije. Mislim da gradu treba novih stvari i da bi ovakve stvari bile zanimljive svima, radionice koje bi demistificirale modernu znanost. Ovo sve o čemu pričam zvuči jako SF, to su izrazi koje ljudi ne susreću u svakodnevnom životu, no smisao, zašto koristim umjetnost i zašto održavam radionice, jest u svrhu demistifikacije znanosti. Da ljudi shvate da to nije ništa nedostižno i da svatko može kod kuće raditi ako ga zanima i da svatko može u kratkom vremenu naučiti praktične vještine koje se odmah po završetku mogu koristiti, dakle ne samo pusta teorija. Recimo popularne su 3D radionice, no ako nemaš novaca za 3D printer, u čemu je smisao?

Vaš najveći cilj je..?
Živjeti zauvijek! Biti besmrtan, kao meduza. Šalim se, glavni cilj mi je održavati i iskorištavati život do maksimuma i stalno učiti o svijetu oko sebe. S time da se to ne može u ovom kratkom životu, ali postoje metode koje produžuju život, pa…

 

 

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana