U Galeriji Sebastian večeras je otvorena izložba Lene Kramarić ‘Ateljerija / Open studio’.
Evo što je o izložbi i umjetnici u predgovoru zapisala povjesničarka umjetnosti, Andrea Batinić Ivanković
Ateljerija
Njemački filozof Friedrich W. J. Schelling za ideju ljepote otpočetka zahtijeva centralno mjesto jer umjetnost je prikaz beskonačnog u konačnom, općega u posebnom. Indiferencija subjektivnog i objektivnog za filozofiju je predmet intelektualnog zrenja, dok je u umjetnosti ona neposredno dana – ona je indiferencija subjektivnoga i objektivnoga, realnoga i idealnoga. Umjetnost zato i stoji na jednoj visini sa filozofijom; one obje pokazuju jedan apsolut, one su preslike koje u umjetnosti postaju objektivne dok su u filozofiji nazočne kao praslike subjektivnog identiteta. Po nesvjesnoj umjetničkoj produkciji umjetnik stvara poput prirode, a upravo su umjetnost, filozofija i religija tri vida pojavljivanja onog duhovnog u vremenu i usko su uzajamno povezane upravo kroz umjetnost, koja daje oblik onoga beskonačnoga u konačnome. A negdje na tom tragu, izlaganja konačnih/dovršenih slika uz onih u nastajanju; praktički još uvijek nedovršenih i praznih platna na kojima će se ono beskonačno transponirati u konačno našla se i nova izložba kao i još uvijek nedovršeni ciklus slika suvremene dubrovačke umjetnice Lene Kramarić.
Lena Kramarić je slikarica koja sa svakim novim ciklusom iznenađuje snagom stilskih pomaka i tek naznačenim motivskim inovacijama, ali i s velikim senzibilitetom za slobodu stvaralaštva ponukanu majčinskim instinktom. Spontanom iskrenošću, uz romantičarske i ponegdje nostalgične naznake, kroz prostodušnu zaigranost spontanog i studijskog, Lena stvara djela vrlo emotivnog naboja uz prisutnost životne energije koja sve njene slike objedinjuje u svijet kozmičkih promišljanja (beskonačnosti) ili tek u neka egzistencijalna stanja. Riječ je o prizorima koji obuhvaćaju isključivo ženske senzualne i gotovo krhke figure djevojčica i žena koje su ponegdje ritmično poredane jedna do druge omogućavajući nam da ih raspoznamo, dok su drugdje nabacane u hrpe koje osim što nam daju slobodu viđenja, također emaniraju nered i nemir prožet osjećajem majčinstva i dječje igre. Figuracija na njezinim djelima tek se atribuira u neke kodirane poruke koje naprosto isijavaju u čitavoj pikturalnoj strukturi. Nepostojanje izravne komunikacije s promatračem uvodi u prizor narativnu komponentu koja unosi potrebu za oslikavanjem interijera ili eksterijera u kojima se likovi nalaze, što pak dovodi do intimističke dinamizacije uprizorenja. Gledajući nove slike i uspoređujući ih s onima iz prethodnih ciklusa sasvim je jasno kako likovi na slikama upravo pulsiraju taj dinamizam, psihološki nedokučivu osjećajnost i djelomičnu nestabilnost u svijetu nesigurnosti. No, ono što im daje osjećaj sigurnosti je dodir majke i njezin zagrljaj koji iako nevidljiv na slikama ostaje psihološki sveprisutan duhom.
U izloženim radovima u kojima su ženski likovi naizgled izmješteni iz sigurna interijera u vanjski prostor također postoji bijeg njihovih pogleda. Smješten u šumi, primjerice na slici Under the snow – border, ženski nas lik fizički i mentalno odvlači u koloplet stabala ispred sebe, kao i na slici Under the sea, gdje umjetnica oslikava vodenu površinu i njezinu okolinu domećući ljudski lik tek kao siluetu – sjenu nekog bića koje gledamo ili koje gleda nas. Na sličan način, kod svake Lenine slike nikada nismo sigurni gledamo li mi nju ili je realnost predstavljena na platnu ona koja gleda nas, pa nam se čini da je slika metaforički gledana „slika u slici“. Jedna od stvari koja se odmah može zapaziti promatrajući autoričine slike jest njezina naglašena sloboda i spontani karakter iz kojeg proizlaze djela nesputana konkretnim motivom, već u cjelini djeluju kao jedan živući vibrantan organizam, kao vječno promjenjiva poetska potka koja djeluje u svoj svojoj punini i snazi na sva umjetničina osjetila s ciljem da se pokretom stvaralačke ruke materijaliziraju u boji i svjetlosti slike. Kramarić također posjeduje i karakterističnu pastelnu gamu, kojom su sve slike zaokružene u jedinstven ciklus. Boja se pretače iz jednog motiva u drugi, tvoreći homogenu cjelinu u kojoj nema posebnih podjela na polja uz blagu prisutnost grafizma. Lenino stvaralaštvo u cjelini je definirano nježnim bojama, otvorenim potezima te mirnim i kontroliranim prijelazima iz teme u temu, iz „slike u sliku“.
Osim dovršenih radova koje slikarica s radošću izlaže na zidove galerije, umjetnica taj prostor popunjava i nedovršenim slikama prislonjenima uz zid ili pak, postavljenima na štafelaje. Tematski gledano, ostaje vjerna svojim prizorima žena, djevojaka i djevojčica u pomalo neobičnim pozama kao i svojoj pastelnoj gami uz prisutnost dekorativnih elemenata, kao što su otisci sa salveta koji djeluju poput printa ili pak magičnost zlatne boje, šljokica i perlica sa cvjetnim uzorcima koje lijepi na svoje radove dajući im svojevrsnu sceničnost i ljepotu izričaja u vizualnom i psihološkom smislu. Sloboda kojom nanosi slojeve boje na još nedovršene radove odlučnim potezima kista daje i nama slobodu asocijacija u gledanju i tumačenju oslikanih prizora.
Naposljetku, umjetnica se ovom izložbom okušala u još jednom neobično izložbeno – galerijskom aspektu izlažući prazna platna, odnosno, ona galeriju pretvara u svoj privremeni atelijer gdje će tokom određenog vremena raditi i stvarati – stvarati djela osebujnog karaktera, eruptivne energije i djela „snova“ koja će svakodnevno stajati na promatranju znatiželjnim gledateljima. Nesumnjivo je da će umjetnica i prazna platna ispuniti životnim ženskim likovima, koloristički razigranim kompozicijama utemeljenima na igri dvaju elemenata – poteza i boje.
Eksperiment je prva riječ koja mi pada na pamet kad razmišljam o Leninoj izložbi. Osim što izlaže već gotove radove kroz koje je realizirala priču o vlastitim stanjima i raspoloženjima, a naposljetku i životu, ona smjer kretanja kista nastavlja na još uvijek nedovršenim radovima kroz koje želi dovršiti svoju priču, dok sasvim prazna platna ostaju „priča za sebe“ – na njima će se upisati novi likovi, nove boje i nove, začudne kompozicije, jedan cijeli novi svijet koji čeka da bude ispričan. A to je ujedno i važna odlika cijele izložbe – uz tradicionalni postav predstaviti jedan sasvim novi eksperiment i ukazati na važnost promjene u već duboko ukorijenjenoj slikarskoj praksi i društvu u kojem živimo. A upravo je Lena Kramarić umjetnica duboke i nježne duše, i snažnog stvaralačkog duha koja podliježe promjenama i na svjetlo dana nam donosi jedan sasvim drukčiji koncept izložbe koji će u svima nama pobuditi interes i senzibilitet za ostvarenjem umjetničkog žara, dokazujući da su umjetnost i život jedno, kao što je i ona sama, jedna i jedinstvena.