Natrag
20.8.2017 00:33

facebook

twitter

google

rss

dulist

FOTO ‘MATURALNA LEPEZA’ Kad se gimnazijski kolege nađu nakon 46 godina…

11.8.2017 @ 19:39 Dulist Vaše vijesti
15;15

Podijelite:

5. kolovoza 2017. Proslava je 46. godišnjice gimnazijske mature. Sjedim u restoranu ‘Orsan’ između dviju ‘maturantica’ i njihovih mahnitih hladilica. Lepeza naizgled lako, ali nekako ‘prezavo’ zaposjeda zrak.

Pada mi, prigodno, na pamet glasovita dubrovačka anegdota vezana uz hladilice. Jedan je ‘jugaš’ osamdesetih godina, navodno, nakon odigrane utakmice u beogradskome restoranu uljudno zamolio zabezeknutoga konobara da ugasi ventilator sljedećim biranim riječima: ‘Kamarjer, kašpita, udunite tu propelu perke mi čini fortuno u pjatu.’

Ništa manje zabezeknut maturalnom lepezom ostah i ja. Povrh Grada mjesec pluta kano ljuska. Harmonika i gitara u pozadini lagano prebiru po naborima sluha. ‘Hajde, pomozi i ti’, bodri me jedan od ‘maturanata’, ‘tebe su u školi ionako zvali ʻtamburicaʼ.’ Pritom ne misli na ‘našu’ srednju školu dok smo bili učenici, nego na Pomorsku školu u kojoj sam osamdesetih godina predavao fiziku. Ta sitna lepezasta zloba umah me je ohladila. Duša ipak najbolje maše. Nasreću, dotični tamburicorugac ne zna da i danas još uvijek kadikad zasviram u obližnjem hotelu ne bi li školovao djecu (iz drugoga braka) u Zagrebu. Imam 65 godina, a još uvijek sviram tamburicu. Nešto tu ne štima. Možda ‘ja’? Zar nije ‘ja’ ono od čega su sačinjeni ‘drugi’? Zato se ‘ja’ ruga samo sebi?

Uz maturanticu slijeva vežu me sentimenti iz prvoga i drugoga razreda ‘srednje’. Uz maturanticu zdesna… Ljubav dolazi s mora, iskrsava iz plave magle i glasa se pjesmom ‘smorca’ u hladnoj haljini od bijele soli. Ozarena azurom morskoga modrila, pjesma je dah ljubavi samotne duše što sam sebe pjeva. Usamljeni na tome bespuću plavila do mora paloga neba kao ‘napušteno vrelo’ ljubavi, dospijevamo još jedva biti ‘gorak znamen žive smrti mrtvoga života’ u kojem istom ‘ništa je stvarnost, a gnjevni zanos mrzle slobode’ znamenuje samo još ‘živi cvijet mrtve ruže’.

I sasvim sablasnim poput ‘sure utvare’ doimlje se Dubrovnik u jari razjarena crna sunca i ‘paklene žege’ što ustremila se na Grad unaokolo kojega se ‘bistro more umrtvljenim impulsima lijeno isparuje u atmosferu zagađenu suludim otpacima ljudske nebrige i besmisla’. I samo vjetar prave pjesme, samo uistinu pjesmotvoran ‘maestral’ onaj je ‘vreli nektar’ duha uz pomoć kojega bismo možda još mogli ‘uživat život, pobijedit Had’.

Maturantici zdesna, međutim, više odgovara ‘jugo’. Valjda je se dojmio onaj u anegdoti rođeni duhoviti ‘jugaš’. Neskršen u duši zurih kruto u lepezom izazvan kovrtljaj toga leptira ‘jugavca’ što lepršao je tamnom pozadinom neba razrahljenom mrljama svjetla krhkih mu krila. Za razliku od nje, tamburicorugac grize udarima bure, rohavim zapusima ledena vjetra što vrludao je njegovom tvrdoustom upotrebom riječi.

Ali u ove tmaste dane, u zlu škuru vijeku, tko još ima sluha za riječ vjetrorjeku kojom ‘u vatri’ snatri maturantska družba?

Tekst: Antun Nodilo
Foto: slavljenici

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana