Natrag
19.1.2018 00:30

facebook

twitter

google

rss

dulist

DULISTOV POZITIVAC 2017. Dr. Josip Glavić: Ponosan sam na želju mojih sugrađana da postanu dio lanca dobrote

14.1.2018 @ 10:32 Baldo Marunčić Aktualno

Podijelite:

Specijalist neurolog i ravnatelj Poliklinike Glavić, dr. Josip Glavić proglašen je Pozitivcem DuLista za 2017. godinu. Tako je odlučilo čitateljstvo u jednoj od najuzbudljivijih anketa od početka ovog izbora.

Naime, dr. Glaviću ovo je vrijedno priznanje pripalo s 3490 glasova (25,88 posto), dok je drugoplasirani na listi, zapovjednik Županijske vatrogasne zajednice Stjepan Simović, osvojio tek 52 glasa manje, odnosno njih 3438 (25,49 posto). Sudeći prema postanketnim reakcijama, za dubrovačkoga liječnika humanitarca glasovalo se diljem Hrvatske, ali i šire. Nije to ništa čudno, budući da je načinom rada u Poliklinikama Glavić te dosadašnjim brojnim humanitarnim akcijama – besplatnim neurorehabilitacijama robotikom, dotaknuo brojne sudbine i tako promijenio brojne živote.

-Ponosan sam i jako cijenim što su mi ljudi udijelili čast Pozitivca 2017. godine, jer je uvijek u svome gradu najteže i dobiti priznanje. Ipak, osjećam se pomalo neugodno, budući da znam da jako velik broj ljudi u našem Gradu djeluje humanitarno i žive pozitivnim primjerima doslovno svaki dan u godini. Velike stvari su u ovoj godini napravile Ivana Žuvela Kalina, Vesna Tadić, svakodnevno pozitivne stvari rade Denis, Katarina i mnogi drugi koji bez ikakvog osobnog interesa odvajaju svoje slobodno vrijeme i nauštrb privatnog života za pomoć i dobrobit drugim ljudima. Uvijek ističem kako su za mene najveći pozitivci svi oni anonimni ljudi daleko od medija, koji su dali svoje srce i sebe u brojnim prilikama i trude se pobuditi plemenitost u svima nama i pokazati kako se voli čovjeka u našem Gradu.

Odnijeli ste pobjedu s 25,88 posto, odnosno 3490 glasova, dakle samo 52 glasa više od vašeg ‘glavnog konkurenta’ Stjepana Simovića.
Zahvaljujem svima koji su za mene glasovali i koji podržavaju ovakvu anketu jer ovakve ankete i interes kroz ovoliki broj glasova pokazuju da se nešto dobro događa u Gradu i tjera ljude na aktivniji doprinos zajednici. Čestitam od srca mom prijatelju ‘Simbiju’ na osvojenom drugom mjestu. Ne bi mi bilo iznenađenje da je pobijedio on umjesto mene, jer je u plemenitoj i hrabroj profesiji ne samo u protekloj godini, već i u svojoj dosadašnjoj karijeri, ostvario uistinu velike stvari. Ovim je i meni veća čast, ali i obveza da u budućnosti budem još bolji u svom poslu i svemu što radimo moj tim i ja.

Prema komentarima iz čestitki na našem portalu, nakon objave proglašenja, vidi se da su Vam glasovi stizali iz svih krajeva Hrvatske, ali i šire. Očito su Vaše djelovanje i humanitarne akcije dotaknule mnoge…
U neurorehabilitaciji robotikom njegujemo uistinu originalan pristup liječenju. Medicina i okolina od mnogih su pacijenata ‘digli ruke’ i često znaju reći: ‘takav je život, težak je to križ’. No, mi smo imali tu vjeru i hrabrost i prije tri godine uputili smo se, slobodno mogu reći, u avanturu života. U Dubrovniku smo stvorili matičnu bazu koja se kasnije proširila na Zagreb i gdje smo napravili najveći i trenutni jedini referentni centar za robotsku neurorehabilitaciju u jugoistočnoj Europi. Naši pacijenti, kao i pacijenti koji su u humanitarnom programu, stižu iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Medicina ne smije robovati, niti se ravnati prema nečijoj naciji, vjeri, političkom ili bilo kakvom drugom opredjeljenju. Nastojim da u svakom trenutku budu dva do tri pacijenta u humanitarnom programu, a tako će biti dok god sam živ i u mogućnosti. Nastojim uvijek i prigodom blagdana, bili oni za Bajram, pravoslovni ili katolički Božić, darovati besplatnim liječenjem one pacijente kojima je po zdravstvenom stanju i financijskoj nemogućnosti ovakva neurorehabilitacija najpotrebnija. Na taj način mogu ovim možda financijski ugroženim, ali duhom bogatim pacijentima približiti dostupnost ovakve vrste medicine koja je u hrvatskim i svjetskim razmjerima ekstremno skupa. To je možda najbolje objašnjenje zašto su glasovi dolazili s raznih strana. Ljudi su osobno doživjeli na svojoj koži sve što radimo te mogu usporediti s onim što su imali do tada, budući da ih život nije mazio.

Vaš način rada i pozitivan pristup rezultirao je valom pozitivnih koraka drugih ljudi u zajednici. Na primjer, u Dubrovniku su ljudi besplatno primali na smještaj pacijente ili im darovali medicinsku opremu. Kako tumačite taj lanac dobrote?
Na tu želju da budu dio lanca dobrote i taj osjećaj zajedništva koji sam osjetio kod mnogih naših sugrađana sam najviše ponosan. Znamo da veliki dio naše čeljadi živi od apartmana, a taj svoj kruh darovali su i daruju besplatno kako bi netko drugi dobio novu priliku za život. Nekad me zaista iznenade reakcije sugrađana i situacije koje su se događale, a sve je počelo s nekoliko krakova lanca. Osim besplatnog krova nad glavom, ljudi su pomogli i na mnoge druge načine ili bi ih presretali na putu do Poliklinike te anonimno darivali bilo materijalno, odjećom, poklonima.
Posljednja priča zbog koje se na noge diglo ‘pola Grada’ jest ona male devetogodišnje djevojčice iz Slavonije. Počevši od besplatnog stana do Osnovne škole Lapad, koja ju je, iako nedovoljno pristupačna osobama s invaliditetom, fantastično primila. Od učenika cijele škole, posebno njezinog 2. C razreda, do učiteljice i ravnateljice. To je djeci iz lapadske škole bio ništa drugo nego Božji blagoslov. Imala su na jedinstven način priliku učiti što je različitost, učiti kako pomagati i znali su pokazati srce. Nosili su joj torbu, međusobno kolica kako bi se i ona s njima igrala na školskom dvorištu… Doživljavali je jednakom sebi. Motoričke barijere koje ta djevojčica ima oni su kompenzirali isključivo svojim srcem i ljubavlju. Potom, lanac dobrote nastavile su i mame koje su osnovale udrugu ‘Mame iz DU’ i zajednički prikupljenim financijskim sredstvima omogućile djevojčici, koja je do tada živjela u neadekvatnim uvjetima, pravu dječju sobu kod kuće, dok smo mi kao Poliklinika pomogli u ostalom adaptiranju stana. U tome je cijela bit. Lanci dobrote koji spontano hvataju jedan drugoga. Osim toga, vidimo često kako se tu kasnije stvore predivna prijateljstva koja ne poznaju granice. Ljudi se i nakon neurorehabilitacije međusobno posjećuju i zajednički druže, bilo da su u Dubrovniku, Zagrebu, Srbiji, BiH, Crnoj Gori itd. Kad vidim epiloge ovakvih priča srce mi je prepuno emocija. Moramo biti ponosni na svakog od naših sugrađanina koji je imao volju i priliku sudjelovati u barem jednoj od ovakvih akcija dobrote.

Tijekom 2017. godine dodijeljena Vam je i značajna regionalna nagrada ‘Filantropska inicijativa građana Johann Kohlhoffer’ i to za područje čak pet hrvatskih županija.
Da, riječ je o priznanju koje se dodjeljuje od 2012. godine, a nosi ime po Osječaninu koji je 1782. godine sav svoj imetak ostavio za izgradnju sirotišta. To sam priznanje dobio kao sudionik građanske inicijative ‘Lege za djecu superjunake’. To je ekipa različitih životnih zanimanja i svjetonazora, od liječnika, dobrovoljaca, zaljubljenika u malog čovjeka, u Slavoniju. Imao sam tu čast i priliku sudjelovati u njihovoj prvoj akciji, ali i dan danas sudjelujem i u nekim tekućim humanitarnim akcijama.

Godina 2017. bila je dakle godina velikog humanitarnog rada te priznanja. Koji su Vam planovi za 2018.?
Svaki dan je nova prilika. Medicina ‘ne oprašta’ spavanje na lovorikama. Jako sam ponosan što se kroz obje Poliklinike u Dubrovniku i Zagrebu svakodnevno uspijeva rehabilitirati veliki broj pacijenata. Na satnoj bazi događaju se minimalni pomaci, a za nas je svaki, pa i takvi najmanji, napredak ogromni uspjeh. Predivno je biti svjedok u onim trenucima kad netko tko se već pomirio sa sudbinom – ustane iz invalidskih kolica. A još veći osjećaj kad vidite kako je netko korak bliže k samostalnosti i neovisnosti o drugoj osobi, poput primjerice samostalno se hraniti, obući ili zavezati vezice na obući. To su ogromni napreci i iskreno se nadam da je Božji plan i u 2018. godini da nastavimo vraćati nadu onima koji su je izgubili, sve više i snažnije nego do sada. Što se tiče daljnjeg poslovnog plana, svjesni smo velikog interesa za način rada naših Poliklinika, pa u ovoj kalendarskoj godini namjeravamo otvoriti još jednu do dvije poliklinike izvan granica Hrvatske. Također, i u ovoj godini želja nam je, uz povremene humanitarne akcije manjeg karaktera, pokrenuti ponovno i nekoliko većih nacionalnih i regionalnih humanitarnih akcija. Pokušat ćemo pomoći što većem broju ljudi koji si ne mogu omogućiti ovakvu vrstu neurorehabilitacije. Možda najveći i osobni izazov u ovoj godini će mi biti potaknuti državnu zdravstvenu administraciju kako bi se i u državnim ustanovama omogućilo liječenje na ovakav način. Kao svjedoci ovakvih iznimnih rezultata, nemoguće je ostati nijem i ravnodušan. Kad samo jednu osobu dignemo na noge i omogućimo da ponovno samostalno korača u novi život, napravili smo čudo, a kamoli omogućiti novu priliku za desetke pacijenata. Obitelji pacijenata se dosta financijski iscrpljuju, ulaze u velike kredite, a potreba za ovakvim vidom liječenja je prevelika. Smatram da je ovo jedna vrsta skupoga lijeka koji postoji na tržištu te država u ovom slučaju mora pronaći način da barem jedna klinika ili rehabilitacijski centar ima ovakvu tehnologiju u liječenju.

Tom biste inicijativom zapravo samom sebi stvorili konkurenciju?
S nekim stvarima u životu ne smije biti kalkulacija ili kompromisa, a definitivno je medicina i liječenje jedna od takvih stvari. Kada vidimo broj osoba s invaliditetom kao posljedice preboljelih neuroloških bolesti i kada pogledamo sve životne dobi u kojima se to događa, možemo čak reći i kao da smo okruženi ‘epidemijskim razmjerima invalidnosti’, tada najmanje što smijemo je gledati samo vlastite interese. Već sam ne mali broj puta u medijima na to pozivao, a znam da je to netipičan potez za jednog privatnog medicinara. Ali svatko dobronamjeran, siguran sam, želi što snažniji državni zdravstveni sektor, a ova karika definitivno nedostaje za liječenje naših sunarodnjaka po najvećim svjetskim standardima.
Mnoge bi bolesti, stanja i ozljede ostavile manji stupanj invalidnosti, ili je možda uopće ne bi bilo, da robotsku neurorehabilitaciju počnemo koristiti od najranijih faza liječenja koje pacijent najčešće i provede u državnim bolnicama. I zato svi zajedno moramo naći načina da se isto omogući što većem broju ljudi. Moći ću mirno zaspati jedino ako i kad uspijem ‘isprovocirati’ državnu administraciju da ovakvu mogućnost liječenja omogući svim našim građanima. Trebamo svi biti svjesni da se bolest već danas može dogoditi bilo kome od nas i zato svi imamo obavezu apelirati na političare da se barem u predizborno doba umjesto sto metara asfaltirane ceste ili javne rasvjete ili sličnih dodvoravanja glasačima uloži u ovakve aparate u državnoj službi, jer bi koristi istoga bile nemjerljivo velike.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana