Puno je dana i godina, datuma i događaja i te kako vrijedno spomena u povijesti Dubrovnika. Ipak, jedan datum, jedan dan iz davne 1667. godine najvažniji je, svakako i najtužniji dan te velike povijesti.
Kroz tolika stoljeća bilo je i prije i iza strašnih potresa, požara i tragedija, ali potres koji je 6. travnja 1667. godine gotovo u potpunosti uništio Grad ostaje kao najtužniji, pa i najstrašniji dan dubrovačke povijesti, potres kojeg će i danas čeljad Grada zvati Velika trešnja. Mnogi će i povijest Dubrovnika označiti „prije i poslije trešnje“! Dosta tog o njemu je i napisano, ali nekoliko zanimljivih detalja, manje spominjanih i ponavljanih, posebno vezanih za dane iza Trešnje, da se pronaći kod velikog zaljubljenika, čuvara, ali i iscrpnog istraživača Lukše Beritića u njegovoj maloj, vrijednoj knjižici „Urbanistički razvitak Dubrovnika“.
Tri velika potresa
Povijest bilježi kako je Dubrovnik, izgrađen na trusnom području, doživio i preživio veliki broj potresa, od kojih su tri bila velike jakosti, kako bilježi Beritić. Naša generacija pridodat će i onaj jaki potres iz 1979. godine, pa i onaj nešto slabiji, bar u Gradu, iz 1996., koje Beritić nije doživio. Nakon svakog od njih, u relativno kratkom vremenu, Dubrovčani su uspjeli obnoviti svoj teško oštećeni i porušeni Grad. Možda bi u ovom spominjanju katastrofa trebali krenuti od strašnog požara, po nekima praćenog i potresom, iz sredine kolovoza 1296., nakon kojeg se i kreće u planiranu gradnju novog predjela Prijeki, znanog nam Prijekog, te gradnje novih zidina i utvrda koje imamo i danas. Ipak, Beritić kreće s prvim od tri velika potresa, onim koji se zbio 17. svibnja 1520., u kojem je bilo samo 17 poginulih, ali su sve kuće unutar zidina, po zapisi Senata, bile oštećene. Nakon tog potresa, kao zavjet i zahvalu za spas, izrađena je renesansna crkvica Svetog Spasa, smještena na kraju Straduna od Zvonika, ili na početku, s lijeva kad se uđe s Pila. Ova crkvica preživjela je sve naredne potrese. A drugi veliki potres, manje i rjeđe spominjan, zabilježen je 28. srpnja 1639., te je i tada stradalo jako puno kuća. Beritić bilježi kako je tada Senat donio odluku o skidanju srednjevjekovnih kruništa sa zidina iz straha od novih rušenja. Mnogo tog nije se stiglo ni obnoviti, a došao je treći veliki potres, zapravo najveći i danas zvan Velika trešnja, dogodio se na Veliku srijedu oko 8 sati ujutro 6. travnja 1667. godine. U tek nekoliko trenutaka porušeno je sve ono stoljećima građeno, zauvijek su uništeni mnogi romanički i gotički spomenici i zgrade, kamenje se kotrljalo sa Srđa, morski val uništio je Porat, nastale su pukotine u zemlji, presušili izvori vode, prašina je zamračila nebo nad Gradom, poginulo je po zapisima oko tri tisuće ljudi, više od pola stanovnika, zauvijek su nestale mnoge vlastelinske i pučke obitelji, a onda, nakon još nekoliko manjih potresa, počeo je strašni požar koji je u dvadesetak dana trajanja dodatno uništio mnoge vrijedne slike, mnoge zapise, arhivu, dokumente povijesti jednog vrijednog i bogatog grada – države. Ni politička situacija i okruženje nije bilo povoljno tih dana, u to doba trajao je Drugi kandijski rat, nazvan po drugom nazivu za otok Kreta, te su i Mleci i Osmanlije nakon ovog velikog potresa pokušavale osvojiti Dubrovnik. Povijest bilježi i nekoliko slika potresa Grada, autora koji nikad u Dubrovniku nisu bili.
Obnova nakon trešnje
Kad je stao požar, kad se uvidjelo kolike su štete, u Senatu su neki razmišljali i o gradnji novog Dubrovnika na Lapadu! Ipak, kako zidine i utvrde nisu bile puno oštećene, odlučeno je na sjednici Vijeća umoljenih 23. travnja 1667. obnoviti Grad. Po nekim zapisima već na toj sjednici bio je Stjepan Gradić, koji je odmah nakon potresa došao iz Rima! U tom trenutku Gradić je bio vrlo štovan širom Europe; diplomat, vlastelin, kanonik, bibliotekar Vatikana, savjetnik kraljeva, te još puno tog. Došao je pomoći svom rodnom gradu, te je za sva vremena nazvan Otac domovine. Za vrijeme sjajne izložbe posvećene njemu u Dvoru, prikazan je i izvanredan video uradak kako je možda izgledalo za vrijeme trešnje u Gradu. Gradić je osigurao pomoć i bitno doprinio obnovi Grada – države, te diplomatskim vezama zaustavio težnje Osmanlija za osvajanjem Dubrovnika. Krenula je obnova, iz Kupara su dolaze kupe, svi vlasnici ribarskih brodova morali su besplatno dva puta prevesti vapno, stanovnici Lopuda, Koločepa i Lapada (!) morali su lađama donijeti pijesak, sav građevinski materijal spremao se u Veliki arsenal, gdje je danas Gradska kavana. Nijedan zidar nije smio napustiti Grad, iz okolnih sela, Župe, Pelješca i Stona seljaci su morali doći raditi po 40 dana, a u obnovi je dozvoljeno „služiti se kamenom i pragovima koje nađu na samom mjestu i u tome ih nitko ne može spriječiti!“, zbog čega danas vidimo dijelove starih gradnji i stilova ugrađene u tada obnovljene kuće. U to vrijeme židov Rafael Coen popravio je četiri kuće u Žudioskoj ulici na svoj trošak, a kako su sve kuće u toj ulici bile „općinske“ i za njih se plaćao najam, za te kuće najam je zbog tog oprošten, sve dok mu država nije nadoknadila troškove. Sličnih dogovora u obnovi bilo je još. U početku je bila zabranjena obnova van zidina, jer je htjelo što prije obnoviti, ali i naseliti Grad, ponajviše zbog obrane. Naime, Osmanlije su tih dana bile naokolo, pa i na Srđu, spuštajući se noću u pljačku. Ukratko i za sad, o Velikoj trešnji iz zapisa Lukše Beritića.
Još neki datumi…
Vrijeme je prisjećanja na još neke velike likove i događaje vezane za Grad datumima u ove dane koji su oko nas. Evo, jučer, u utorak, 8. travnja, dan kad je 1626. u svom rodnom gradu, Dubrovniku umro znani matematičar i fizičar, u to vrijeme rekli bi danas „europskog formata“, Marin Getaldić, znan nam i po nadimku Bete, po kojem se zove i jedna špilja na Pločama s prelijepim kupalištem do kojeg se može plivajući s Banja ili barkom. Ime mu nosi i osnovna škola u povijesnoj jezgri, kao i treća ulica na desno kad s Pila uđete na Stradun, u kojoj je smješten i foto klub sjajnih dubrovačkih fotografa koji također nosi Betino ime. Bete je bio štovan u Europi već za svog života, obilazio je mnoge europske zemlje, u Padovi je upoznao, po nekima i surađivao s Galileo Galilejem, a po stare dane vratio se doma, sagradio kulu Pozvizd u Stonu, gdje je bio zapovjednik čuvara, bio je i poklisar harača, eksperimentira je s optičkim instrumentima, a posebno sa teleskopima, ponajviše iz Betine špilje. U ove dane prisjetiti ćemo se i kako je 10. travnja 1378. bosanski kralj Tvrtko potvrdio Dubrovčanima sve ugovore i dao im trgovinske povlastice, te još jednog datuma, 12. travnja, vezanog za jednog od nekoliko značajnih likova Grada iz obitelji Stulli, po kojima se zove ulica iza Gospe. Na taj datum davne 1817. u rodnom Dubrovniku umro je Joakim Stulli, znan kao leksikograf, koji je pola stoljeća pripremao za to doba najveći rječnik na 4721 stranici i s 80 tisuća riječi u tri dijela, od kojih je tek objavljen prvi dio. A za kraj ovih prisjećanja vezanih za datume i ove dane, evo još jedno, danima koje živimo i najbliže. Točno 302 godine nakon Velike trešnje, na Uskrs, 6. travnja 1969. godine u Dominikanskoj crkvi održana je prva beat – misa! Glazbeno – scenski spoj crkve i tada mladih dubrovačkih rokera, točnije njih šest okupljenih u VIS „Orlandovi dječaci“; na fotografiji s lijeva Miško Kurina, Viktor Lenert, Ivica Žalig Žaki, Janko Dangubić, Jure Matić i Slobodan Vuković. Bilo je iza tog prvog nastupa još puno beat – misa u Dominikanaca, ali taj njihov prvi nastup izazvao je velike polemike i političke napade tadašnjeg režima, o čemu je nakon svih godina puno tog napisao glavni inicijator beat – misa za mlade svima znani i vrlo omiljeni padre Ivo Martinić u knjizi svojih sjećanja „Prema slobodi“ objavljenoj u Dubrovniku 1995. godine.