Ja ljubim da ljubim, samo radi ljubavi. Ne činim dobro da bi se sam osjećao dobro. Znam da je to dobro i radim to bez očekivanja da ću biti za to nagrađen. Znam da je dobro služiti i ljubiti. Jer Bog to radi tako i to mi je Isus pokazao. On je došao služiti, a nije htio biti služen
– riječi su don Marina Lučića, Rektora sjemeništa, župnog vikara Katedrale i sv. Andrije, studentskog kapelana i Pročelnika vijeća za zvanja, koje bi trebale biti dio svakodnevice svih nas.
Za Vaše se propovijedi mogu čuti samo riječi hvale kao i ‘Don Marin ima ono nešto…’.
Govorim i činim ono što mi je u srcu. Želim govoriti ono proživljeno. Isus nam govori ‘I veća ćete djela činit nego što sam ja činio’ i ja se vodim time. Dan nam je Duh Sveti i ja kao svećenik imam taj autoritet u ime Isusa Krista odriješiti grijehe, moliti za nekoga. To je fascinantno. I mislim da se u svim svećeničkim rukama mogu događati čudesa, i ozdravljenja, i obraćenja, i oslobođenje, ako smo mi svećenici otvoreni. Tada mislim da se itekako može napraviti čudo.
No nije uvijek lako pronalaziti temu za propovijed. Posebno kad je riječ o mladom svećeniku, čak se ponekad zna svećenicima, općenito, prigovoriti o iskustvu?
I ‘što ćeš ti meni sad govorit!?’ Znam. Sigurno da je potrebno iskustvo. Isus mi je inspiracija i tema, a ja osobno imam toliko ljudi oko sebe, obitelji najviše s kojima razgovaram, s kojima sam jako povezan i koje duhovno vodim i meni je to silan Božji dar. Vidim njihove probleme, njihove radosti i to mi za svećenički život itekako znači. Ono što mi je najveći Božji dar je ispovijed i razgovori s ljudima. Tako najviše učim. U susretu s ljudima vidim i čujem s čime se sve ljudi nose, proživljavam njihove patnje i pokušavam im pomoći. Zanimljiva je ta ispovjedna tajna, ljudi se nikome ne žele otvoriti, ali kad dođu na ispovijed onda istresu cijeli svoj život u potpunom povjerenju. Znaju da govore Bogu, a ne meni, svećeniku. Ja opet, prepuštam se Božjem vodstvu, nadahnuću i Duhu Svetome da me vodi i da znam na pravi način ljudima prenijeti Božju poruku. Nekad je dovoljno samo postaviti pravo pitanje da se ljudi otvore, tako da se nekad osjećam kao babica. Babica koja pomaže roditi smisao života. Radost života. Najviše učim u susretu s drugim ljudima, a tu je i molitvena zajednica koju vodim.
Ona broji oko 150 vjernika.
Riječ je o molitvenoj zajednici karizmatskog smjera obnove u Duhu Svetom. Već pet godina molimo zajedno. Molitvena zajednica je jedno živo tkivo gdje su ljudi osjetili živoga Boga i onda su oni poslani svjedočiti. Upravo u tim malim zajednicama događa se nova evangelizacija. Slavi se Bog, pjeva, moli, otvara se Duhu svetom i tad se iskusi da je Bog živ. To je čisto pitanje iskustva da je Bog stvarno živ u tvom životu. Da je tu, za tebe. To je iskustvo krštenja u Duhu svetome, baš da se tebi Bog obraća, da tebi govori, da tebe trži.
Svjedočili ste brojnim obraćanjima, ispovijestima ljudi koje je Bog dotaknuo.
Kod svih su to različita iskustva. Svi mi živimo od tuđih obraćenja. Svima nama puno znači kad netko ispriča svjedočanstvo, kako je njega Bog dotaknuo. Ti trenutci se najviše očituje kroz mir u srcu i povjerenje, znaš da si u Božjim rukama kao dijete na grudima majke. To je osjećaj sigurnosti, povjerenja i mira u srcu. Bože, ja vjerujem da si Ti tu, to je baš taj osjećaj u srcu. To je milost, Božji dar i snaga Duha Svetoga. Dogodi se često da čovjek u tom svom nemiru traži mir, traži smisao života, onda mu ga Bog da, ali Bog nije samo u miru, Bog je puno više od toga. Taj prvi susret s Bogom te gura da tražiš još više, jer je Bog neiscrpan, on je jedna vječita čežnja. Sveti Augustin je rekao ‘Daj Bože da te nađem, a kad te nađem da te još više tražim’. Tu se najviše očituje da površnim stvarima želimo zadovoljiti svoju čežnju. Ali kod Boga nije tako, On uvijek otkriva nešto novo, daje i pruža. On je onaj koji stalno iznenađuje. Čovjek koji je daleko od Boga u stvari ne vidi i ne razumije što mu Bog sve može dati. Čovjek koji je u grijehu ne vidi da mu Bog želi dati puno više, a to je radost života, ne samo nakon smrti. Bog želi da sam ja sretan, radostan. Kao što i Papa Franjo stalno naglašava da mi kršćani nismo radosni, nego smo često kao da idemo na sprovod. Mi naviještamo radosnu vijest, da je Bog živ i da je sve ono što radimo ima smisla. Danas su najčešće ljudi opterećeni krivnjom i tjeskobno zabrinuti za sutra. I ne žive za danas. To je teret koji nas razdire.
Je li to posljedica našeg užurbanog načina života, gospodarske ili socijalne situacije?
Užurbanosti života i zbog te brzine čovjek ne vidi ljepotu života. Kad si daleko od Boga ne vidiš što ti On može dati. Snaga grijeha, je zapravo, prikriti istinu životu, o Bogu. Onda se u takvoj situaciji stvara kriva slika o Bogu. Tada promatramo Boga kao suca. On jest sudac, ali ne samo to. On je upravo milosrdni Bog koji želi da budemo sretni. On nas želi izvući iz nezadovoljstva i besmisla. Temeljni smisao života treba biti upravo Uskrsna perspektiva. Temelj naše vjere je da je On živ. Ključ je i sloboda. Bog je uporan s nama, ali nije nasilan, ja u svojoj slobodi stvarno mogu odlučivati za Boga, o sebi. Zato postoji pakao zbog naše slobodne volje. Jer čovjek, svojim životom, odlukom i postupcima sebe šalje u pakao. Ili u raj. Ljudi često žele instant rješenja u svom životu. Pogotovo ljudi koji se nađu pred problemom, kad ih pritisne grijeh, patnja, bolest.
Tad se ljudi okreću Bogu? Ili…?
Ljudi se okreću tada Bogu, ali iz svog iskustva mogu govoriti kako ljudi pribjegavaju i nekim drugim rješenjima. Iz tog jednog truda kojeg moraš imati prema Bogu, često se dogodi da se prvo okrenu nekakvim alternativnim ili magijskim načinima rješavanja svojih životnih problema. Jer očekuju da će netko drugi napraviti nešto za njih. A posljedice su tada strašne. Konkretno govorimo o vidovnjavštvu, magiji, bioenergiji, gatanju, proricanjima budućnosti, horoskopu.
Jasno je da Crkva brani horoskop, gatanje, magiju, no kakav je problem s bioenergijom ili vidovnjaštvom ako se upotrebljava u pozitivne svrhe? Recimo vidovnjaci u potrazi za nestalima?
Na prvu izgleda da su pozitivne stvari, a ljudi se uvuku u još veći problem, duhovne naravi. Jedno vrijeme im bude dobro, a onda bude još gore nego prije. Sve ulazi u jednu sferu duhovnoga svijeta koji ima dodir s mračnom, zlom stranom. Možda ljudi koji se time bave ne znaju s kime su u doticaju. Nisu svjesni da se Zli skriva iza toga.
I toga danas ima sve više? Je li tome razlog današnja loša situacija u društvu i njihovi nagomilani problemi?
Da. Rade to obično kad su pritisnuti nekakvim problemima. Tada se traži izlaz. Tada, recimo, posežu za proricanjem budućnosti. Traže odgovore. Ljudi se daju u ruke vidovnjacima, samozvanim tarot majstorima, bioenergičarima. I možda u datom trenutku dobiju nekakav trenutni odgovor, neko smirenje, a onda se još više zapetljaju u tome. Jedno im vrijeme bude dobro, ali nakon… Ne rješavaju se problemi amajlijama, talismanima, magijskim zaštitama. Ljudi nose majice nekoj ženi, ona ih zalije vodom i kaže sinko nosi je naopako, pa ćeš se zaštititi od zlog oka i tako tih stvari. To su praznovjerne i opasne stvari. Dolaze mi ljudi sa strašnim duhovnim posljedicama zato što su bili kod tih raznih nadri stručnjaka, ljudi koji skidaju uroke, i onih koji se bave bijelom ili crnom magijom. Javljaju mi se ljudi s noćnim morama. Jedna je djevojka bila pod tolikim pritiskom straha, prisilnih misli, da će joj se nešto dogoditi, da nije mogla funkcionirati u svakodnevnom životu.
I kako tu svećenik može pomoći?
Pri molitvi se očituje radi li se o duhovnom problemu. Mogu biti razne reakcije. Pogotovo ako je riječ o magiji i nekim obredima povezanim s okultnim praksama. Ono što svećenik može učiniti za takve ljude je ispovjediti ih, uputiti na pričest, moliti za njih molitve koje su dopuštene od Crkve i uputiti ih na život s Bogom. Može moliti posebne molitve otklinjanja. I sa transcendentalnom meditacijom je ista stvar. Ljudi počnu meditirati i uđu u prošireno stanje svijesti, a u tom proširenom stanju svijesti se svašta događa. Jedan mladić mi se javio koji se bavio takvom meditacijom, a kasnije je završio na psihijatriji jer je toliko ušao u stanje svijesti da više nije mogao upravljati sobom. Tu svećenik može pomoć tek nakon što liječnici obave svoj posao i saniraju njegovu psihu. Sve se to događa jer ljudi nemaju povjerenja prema Bogu i da se On brine za njih. Ja puštam sve Bogu. To je temeljni odnos povjerenja. Kad molimo Oče naš, molimo Oca. Isus kaže ‘Zar će Vam Otac kad ga zaištete umjesto jaja dati zmiju”. Kakav bi to bio Otac?
A ljudi kojima je zavladao đavao?
To doista postoji. I obred egzorcizam u Crkvi postoji, a sam obred radi svećenik egzorcist koji ima posebnu dozvolu od Biskupa. Kako bi se uopće krenulo u takvu molitvu treba najprije utvrditi je li pitanje psihičke, psihijatrijske naravi. Đavao zaista može tlačiti, no ako mu ja otvorim vrata. I sve je to posljedica doticaja s okultnim i raznim magijskim obredima. A ako sam s Isusom, tko mi što može? Ljudi se stvarno nekad prepuštaju đavlu i sklapaju savez s njim, a ne znaju u što se upuštaju. Roditelji s djecom često znaju griješiti pa ih vode nadri vidovnjacima, nadri liječnicima. I kad roditelji proklinju svoju djecu, izriču prokletstva nad svojom djecom ili kad psuju djecu. Svaka ta riječ ima razarajuću snagu, a možda u trenutku niti ne misle ozbiljno. Oni na svoje dijete zgrču probleme, jer svaka majka i svaki otac imaju nad svojim djetetom duhovni autoritet. Tako kad se događa neki problem s djecom uvijek je važno ispitati kakvi su roditelji, jesu li u grijehu i jesu li daleko od Boga.
Kad se dotičemo djece, mogu se čuti primjeri kako neki svećenik ne želi krstiti ili pričestiti dijete jer roditelji ne žive zajedno, jer su rastavljeni, jer je riječ o samohranoj majci. Ima li svećenik pravo zabraniti dati sakramenat djetetu zbog grijeha roditelja?
I ja sam dijete samohrane majke. Župnik je rekao samohrana si majka, krstit ću ga i nije imala nikakvih problema. I zaista nema prepreke u takvom slučaju. Dijete na krštenju se krsti u vjeri roditelja, i važno je vidjeti hoće li to dijete imati taj odgoj u vjeri. Prvenstveno bi život roditelja u vjeri trebao biti prvi primjer tom djetetu. Mislim da je uvijek bitno kako mi svećenici pristupamo ljudima koji možda ne razumiju sva pravila. Imam raznih situacija u životu ljudi, treba biti otvoren i svakome pristupati pojedinačno. Bitna je ljubav prema tim ljudima, da nikoga ne odbijemo nego da im lijepo i blago pristupamo. Svaki susret bi nam trebao biti prigoda za navijestit Radosnu vijest i život s Bogom. Ima i ljudi koji zahtijevaju nešto, ali ne žele preuzeti nikakvu odgovornost. Dijete treba biti na prvom mjestu, njegov odgoj, ali i odgovornost roditelja, kao i nas samih svećenika.
Vratimo se na Vašu molitvenu zajednicu. Spomenuli ste kako je to molitvena zajednica karizmatskog smjera obnove u Duhu Svetom. O čemu je riječ?
Moj prvi susret s karizmatskim pokretom, kada sam doživio živoga Boga, a tada sam već odlučio postati svećenik, bio je na seminaru Zlatka Suca, na Malom Lošinju. Lani smo imali susret karizmatskih zajednica Italije s Papom u Rimu. Na stadionu je bilo okupljeno 50 tisuća, i Papa među njima. U Crkvi postoji pokret koji se zove pokret obnove u Duhu Svetom. To je pokret koji je na poseban način otvoren Duhu Svetom kao i karizmatskim darovima. Jedan od najzanimljivijih darova, a najmanji, koje je Bog dao, je dar molitve u jezicima. Događa se u stvari jedan fenomen u kršćanstvu da se počne moliti drugim jezikom. Kad se za Papu okupilo 50 tisuća ljudi molili su u jezicima. Tvoj razum miruje, a glas proizvodi neki zvuk koji je molitva. Tvoj duh osjeti da moliš. Osjećaš se kao malo dijete pred Ocem. Može biti neartikulirani zvuk, tek slog, ali i neki kontinuirani izričaj. Mnogo je Božjih darova, poput dara spoznaje u ispovjedi, spoznaje tuđih grijeha, dara proroštva. Fra Ivo Pavić je jedan od karizmatika koji koristi te darove. Upravo na Mali Uskrs će se dogoditi susret svih hrvatskih karizmatskih zajednica u Međugorju.
Međugorje još čeka očitovanje Vatikana. Kakav je Vaš stav prema njemu?
Svakako slušam što Crkva kaže i što se tiče samih ukazanja, jesu li autentična, Crkva će dati svoj stav. Ja mislim da se u Međugorju događaju silne stvari. Pa samo na susretu mladih u Međugorju gdje se okuplja 30 do 40 tisuća mladih, slavi se Bog, događaju se brojna obraćenja i svjedočanstva. Mislim da je to jedno mjesto gdje je nebo otvoreno. Međugorje bi bar trebalo proglasiti svetištem jer to je mjesto toliko natopljeno molitvom i iz njega proizlazi samo neizmjerna ljubav prema Bogu.