Eto, okrenuli smo još jednu brojku kalendara naših života. Nakon dana blagdana u kojima smo malo spavali, puno toga pojeli, te i previše toga popili nazdravljajući svako malo uz iskrene želje da nam konačno krene na bolje, došlo je vrijeme liječenja od mamurluka i razbuđivanja, vrijeme povratka u zbilju života kojeg nam valja živjet.
Stradun je preživio svoje i ove Nove. Zaista, to je najljepša pozornica na svijetu. Puno ljudi, sve veselo, koliko su dozvolili sve prazniji špazi, samim tim i sve više čeljadi „kiselog osmijeha“ na facama, kojima je sve manje do smijeha. Stoga nema potrebe u svemu tražit „kukolja“, jer „nema tog ‘ko je narodu ugodio!“ Vazda će bit netko ‘ko misli kako je trebalo bit’ ovako ili onako. A bilo je baš fino. Priča mi kroničar od turizma gospar Nikola Šubić, koga volimo zvati i „Zrinski“ pa nek zvuči potpuno, kako su se nekad Nove dočekivale i u Kino „Slobodi“. Nekad davno. Uz bal, neki stari film, malo pića i plesa. Pa bi se sve to spojilo s Gradskom. Čeljad bi veselo išla malo tamo, malo vamo, sve uz glazbu i ples. I bio bi to ugodan doček s puno čeljadi. Te tradicije odavno nema, a ove godine ni Gradska nakon toliko ljeta nije se otvorila za Novu, te smo pomalo tužno prolazili ovih blagdanskih dana pored nje, s onim bijelim kartama zalijepljenim na njena zatvorena vrata. Koliko se u điru čuje, bit’ će ove Nove dosta priča na tu temu, a kako se priča mogli bi konačno nešto konkretnije i saznati o tome što je to „lokalni politički reket“!
Upoznajte svoj Grad!
Da, skoro pa zaboravismo važan detalj koji se zbio u ove dane blagdana! Baš na Badnjak posjetio nas je zadnji kruzer u onoj, evo već Staroj godini. I nema ih, kako nam najavljuju, tamo sve do ožujka, il’ travnja. Ove, Nove. Eto, odmoriti ćemo se ove zime malo i od tih suludih gužvi po Stradunu. Po najavama, ugodnim čak, ove Nove bit će ih skoro za trećinu manje! Hvala Bogu, valjda je netko od odgovornih došao pameti. Ma, nema nitko ništa protiv kruzera, mora ih biti i neka ih, ali zadnjih godina i tu je, kao i u svemu, izgubljen svaki kriterij i neka logična granica podnošljivosti i pretjeranosti, izgubljen je i tu onaj sklad i red koji krasi ovaj Grad stoljećima. Zarada i profit i tu su, kao i u svemu, preuzeli mjesto razumu i ljudskosti. Stoga, nakon dočeka Nove, očito nam slijede dani zime, bure i onog ugodnog mira bez gužvi kada se istinski može uživati u ljepotama i skladu našeg Grada. Dođite iz svih ostalih dijelova Dubrovnika do Straduna, prošećite se konačno i na miru preko Peskarije do Porporele i tog ferala o kojem pjesma pjeva, popnite se uz skaline Jezuita, krenite u đir ispod Mira, od Karmena do Svete Marije, pa zidinama do Minčete i na se, preko Pelina i Prijekog do Porta, pa pored Dvora budite u điru Placom. Kao u ove dane blagdana kad ste svratili u taj đir, skladno obučeni, sa svojim klincima koji valjda i na žalost samo u te dane godine vide svoj Grad. Obiđite sva ta mjesta nevjerojatne povijesti, velike kulture i fascinantne umjetnosti koju imamo u toliko detalja ljepote grada u kojem živimo. Upoznajte ga i vi koji u njemu živite, hvalite se kako ste dio njega i njegov stanovnik, a tako malo o njemu znate. Svojim đirom oživite svoj Grad u ove zimske dane.
Placa i godišnjica Điva Gundulića
Učinite đir i preko ovih dana prazne Zelene pjace, nekad pune glasnih Župki, te pokažite djeci golubove Grada dok ih još ima, tamo gdje se još uvijek okupljaju oko podne za koje zrno kukuruza. Tu pored Đivova spomenika. Upravo na današnji dan, kad listate ovaj novi Du list, 8. siječnja 1589. godine rodio se veliki dubrovački i hrvatski barokni pjesnik, lirik, epik i dramatik Ivan Gjivo Gondola Gundulić, koga su suvremenici zvali i Mačica, što bi značilo „Mačkica“, jer je živio mirno i povučeno. Umro je u gradu u kojem je rođen, 8. prosinca 1638., nakon dvotjedne bolesti, navodno je uzrok smrti bila upala porebrice. Bio je najstariji sin generala Frana Gundulića i majke Gjive rođene Gradić, iz znane obitelji Stjepana Gradića, kao što je i njegova obitelj, Gundulić – Gondola, znana još od 13. stoljeća, članovi koje su, kao pripadnici vlastele, obavljali razne državne poslove u Dubrovniku i okolici. I Gjivo je za života obavljao mnoge važne dužnosti. Na žalost, kako je umro u 49. godini života, nije imao priliku biti izabran za Kneza Republike, jer nije se mogao birati Knez mlađi od 50 godina. Godine 1628. oženio se Nikom iz također tada znane obitelji vlastelina Sorkočević, s kojom je imao tri sina, od kojih je Šiško ostavio traga u dubrovačkom pjesništvu. Već za života, Gjivu Gunduliću izvođena su i tiskana djela, ali najpoznatije, „Dubravka“ prvi put tiskana je tek 1837. godine, 9. siječnja 1888. praizvedena je u zagrebačkom HNK, a bilježimo i kako je 1920. glazbu na libreto učinio Ivan pl. Zajc, nakon čega se često izvodila u mnogim hrvatskim kazalištima. Znani stihovi iz „Dubravke“ o slobodi; „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!“, znani i kao „Himna slobodi“, povod su pojašnjenja stoljetne slobode Dubrovnika, ali i geslo hrvatskih nacionalnih ideologija kroz zadnja dva stoljeća, kao i početak svečanog otvaranja naših Ljetnih igara od njihovog osnutka! Uz obavezno podizanje zastave „Libertas“ na Orlandov stup. I za kraj, još jedan datum, na jučerašnji dan, 7. siječnja, kada pravoslavni kršćani slave Božić kojeg im iskreno čestitam, davne 1943. umro je veliki i još uvijek do kraja ne istraženi izumitelj i genije Nikola Tesla. Velik u svojim djelima i izumima, ali i po rijetkim izjavama, od kojih izdvajamo ovu; „Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje“. Eto, toliko u ove dane blagdana, a sad ajmo iznova u đir, čut neka nova sjećanja čeljadi s Prijekog…