Natrag
17.8.2017 15:55

facebook

twitter

google

rss

dulist

Cijeli Grad je bio naš, nas djece iz svih ulica

14.9.2015 @ 13:59 Boris Njavro Ulicama moga Grada
6;6

Podijelite:

Zadnja subota u kolovozu, Igre su gotove, gužve i dalje traju. Traje i nabrajanje brojki, usporedbe sa godinama iza nas i pohvale kako idemo ka nekim još većim brojkama i nekim još većim uspjesima.

Uz pitanje svakoga tko samo želi normalno živjeti u Gradu „Postoji li krajnja granica tih brojki i tih očekivanih uspjeha?“ Suživot ovakvog „brojčanog“, dakle „masovnog“ turizma i preostalog lokalnog stanovništva na žalost sve je teži. Stoga nemojte zamjerit nekom od domaće čeljadi kad gurajući se u prolazu u toj masi turista na Stradunu kao za sebe ljuto kaže „Ljudi dragi, ajde konačno doma, svojim kućama!“. Ne zamjerite tim običnim stanovnicima Dubrovnika, koji ne žive od turizma i ne broje solde svako jutro, kad vam kažu kako jedva čekaju prvu jesenju buru i zimski san našeg Grada.

Igre djece s Prijekog
„Cijeli Grad je bio naš, nas djece iz svih ulica Grada!“ prisjeća se nekih davnih godina i dana Sandra Glavočić. Još smo u njenim sjećanjima na Prijeko i okolne ulice ovog lijepog kvarta Grada izgrađenog na skalinima. Priča kako je osnovnu školu započela u Preparandiji, samo prvo polugodište, a onda natrag u Grad, u školu „Centar“, koja se tih godina obnavljala. „I sad kad se sjetim svih tih naših igara. Evo, prvo mi u sjećanje dolazi ona mala špina na ulazu s Buže, tamo smo se vazda igrali, jer je tu živio moj veliki prijatelj Senad Kozić. Jedne zime, hladno, puše bura sa Srđa niz Bužu, noć rano pada, ja se po običaju tuda igrala, te na špinu za umit se, a iza mene prođe moja majka, nije me poznala, te kaže na glas: „Bože me prosti, jadno dijete na buri se kupa, čije li je?“ A kad je vidjela da je njena Sandra, to jest ja, bilo je „Odma’ doma!“ mala pauza, uzdah pun sjete i nastavak sjećanja…“S igrama smo kao mali počeli u onom malom đardinu pored trafo stanice i preko puta obitelji Miović. Tu bi nas uvijek netko od starijih čuvao. Kad se danas toga sjetim, nevjerojatno je kako su stariji bili organizirani, uvijek je po nekom njihovom dogovoru netko bio s nama, pazio na nas kao male klince. A onda smo malo narasli, pa su cijele Peline postale naše igralište, bilo je tu naših raznih igara; između dvije vatre, školice… a tek kad smo se počeli spuštati na Prijeko, koje je tada bilo „slobodno za igru“ bez stolova, prazno za naše igre. Muški, ma i mi ženske igrali bi „na glava“, još ima nacrtanim barica po zidovima, pa dalje, kako smo rasli pošlo se i do Tabora. Koje smo tek tamo igre igrali! Tamo je bila jedna velika košćela, peli bi se po njoj, u njenom hladu igrali!“

Od Straduna do Prijekog
„Voljela sam ići i do mog dunda Boža Lazarevića u Posat, kao marangun on bi tamo stalno nešto radio na barkama, a ja bi se oko njega igrala, hvatala gambore u plićaku. A tek marende njih meštara! Imali su neke konzerve, pa su to podgrijali i onda veselica. I ja s njima. Bilo je to za pamćenje…Preko podne, popodne, u neke ure, od dva do pet, nije bilo igre, to je bilo vrijeme za mir, za spavanje i odmor starijih, a mi djeca bi stajali doma, te možda onako u tiho sjedili na skalama pred vratima naših kuća, inače bi znala pasti i koja lupeška ako bi bili glasni. Ili bi ljeti u te ure tišine i odmora starijih išli na kupanje do Banja, bosi, veseli… Na Banjama je tek priča naših odrastanja, igre, prvih ljubavi…“ zaokružila je Sandra svoj đir sjećanja na igre djece sa Prijekog, te krenula u sjećanja na čeljad svoje ulice. „Iskreno, onaj donji dio Vetranovićeve ulice, ispod Prijekog, manje mi je bio znan i kad sam živjela tamo. Znam da je dolje, na njenom početku i na Stradunu, kad se uđe u ulicu, na lijevo uvijek bila banka, a na desno je nekad bio zlatar. A unutra, u ulici, sjećam se da je gospar Ivo Rudenjak tu imao svoju prvu slastičarnu, kasnije je tu bio legendarni kafić Be Bop u kojem se ljeti, tamo osamdesetih godina skupljalo toliko čeljadi da se nije moglo normalno ulicom proći. Malo iznad,na desno bio je Đuhov kafić „Kontra“, a tu je živjela i obitelj Rustan. Sjećam se kad bi izašli na Prijeko, na lijevo je živjela obitelj Petric!“

Desna banda ulice
„A onda se uz nekoliko skalina izađe na Prijeko i tu sam doma! Tu i nadalje uz skaline do vrha i danas, nakon svih godina, pamtim svakoga tko je živio u vrijeme kad i moja obitelj u Vetranovićevoj ulici. Za početak, nešto meni najvažnije. Na samom početku ulice, na desno, ulaz s Prijekog, bila je radnja maranguna u kojoj je radio moj dragi dundo Božo Lazarević. uz njega tu je radio i gospar Ivo Daničić, te još neki dragi ljudi i sjajni meštri. Ajmo sjećanjem uz skaline, prvo tom desnom stranom ulice, prva vrata, tu je živjela obitelj Gluhonja, pamtim njih dva, dva kapetana, dva Iva, otac i sin. Dalje uz skale prva vrata teta Kate Lujo, naredna vrata dundo Frano kojeg smo svi zvali Džip, jako drago čeljade, pričalo se kako su on i brat mu bili piloti RAF – a! Nama djeci to je bilo ono… vau! Njegova nećakinja je Ida Radeljić… Naredna vrata put gore… ne sjećam se! Evo, godine ipak čine svoje… ali vrata iznad živjeli smo mi! Obitelj Lazarević. tamo gdje je još uvijek onaj pižuo na kojem su nas redovno slikavali. Iznad nas obitelj Pipinić, majka Marija i sin Dragan koji je radio u Tiskari u Kaboginoj. Dalje teta Milena i Nikola Lukić i na vrhu naše ulice obitelj Marušić, gospar Zdravko, kćeri Seka i Đina…. dio njihove kuće bila je i mala crkvica Svetoga Vida, oni bi u nju mogli ući te iz nje izaći u Zamanjinu ulicu. To je tek nama djeci bilo nešto jako bajkovito…“ odvela nas je Sandra desnom bandom ulice uza skale, a onda vratila iznova na Prijeko, za krenut iz početka lijevom bandom ulice njenog djetinjstva i sjećanja.

Lijeva banda ulice
„Ajmo sad na drugu stranu, od Prijekog na lijevo, prvo restoran Stanić, među prvima na Prijekom. Iznad obitelj Jović, svi znamo za Tonka Jovića i njegove HTV emisije o Gradu, e on je tu rođen. Koliko znam sad mu tu živi brat i nećak Maro Jović. Stan im je iza onih rešetki, odmah uz skaline. Iznad njih je živjela obitelj Pasković, pokojni gospar Đuro i pokojna teta Klara. Dalje uz skale živjela je draga nam teta Sofija Čampara, muž joj Fazlija i kćeri Mira i Dina. Iznad teta Kate Majčica, vazda je bila u primorskoj nošnji. Dalje vrata doma obitelji Čebo, gospar Luka i žena mu Marinka, sin Željko, naš veliki prijatelj i pokojna mu sestra Brigita, prelijepa je bila. Da mi je naći njenu sliku… i eto nas skoro do vrha, obitelj Rogošić, pokojna teta Mira, gospar Antun, bio je sjajan automehaničar, iznad njih neki podrum, a na vrhu je živjela gospođa Marija Vuković, u onoj prelijepoj kući. Kad je umrla, kuću je ostavila časnim sestrama. Eto, koliko se sjećam, to je bila čeljad iz moje, Vetranovićeve ulice iz godina kad sam ja tamo živjela.“ I tako nas je Sandra provela svojom ulicom. I dovela do njenog vrha. „Čudan je i taj vrh te naše ulice, gore gdje se spaja sa ulicom Hanibala Lucića i preko nje sa Zamanjinom, pa Dropčevom i dalje ili na Bužu ili put Pelina i do Minčete. U kantunu Lucićeve je Ibrica i njegova obitelj Jusić, vrata do bio je magazin, a u tu kuću se ulazilo sa Pelina i tu je živjela majka gospara Feđe Šehovića, a i on dugo vremena. Do njih je živio moj dundo Božo, a sad je gore njegov sin i moj rođak Božo „Mali“ Lazarević i njegov đardin, pa ona lijepa zgrada koja zapravo spaja sve te ulice. U njoj je živjela obitelj Miličević, a tu je naš mali đardin, preko puta Bratoši i eto…“ dođosmo uz ugodna sjećanja Sandre Glavočić do kraja, na Peline, gdje zatvaramo krug tog labirinta ovih nekoliko ulica.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana