I neko večer, kao i svako ovo ljetno večer, gužva na Stradunu, posebno ispred Luže, oko Orlanda, Cele, podno Zvonika… jedva se može normalno proći!
A u toj gužvi grupica klinaca, željna igre, svoje malo igralište pronašla je ispod Sponze! Tu na nekoliko kvadrata tek, igrali su razne igre, od „žmurice“, „na hvatanja“, pa „na pepe“ s kartama, a i sa loptom nešto kao „između dvije vatre“, ponekad nabivši je tako jako da su je tražili nase od okolnih šetača! Nisu ih smetali ni foto aparati, ni poneki zalutali šetač, nisu se dali omesti u svojim igrama. I pomisliš i ponadaš se kako eto još ima djece po Gradu i na Prijekom, kad netko od njih u igri uzviknu „kaj“ i shvatiš kako su i djeca Grada dobila ljetno pojačanje u svojim igrama! A u Mokošici, u sklopu „Coolturnog ljeta“ jedne od ovih vrućih ljetnih večeri tamošnja djeca imala „Igre po naški“! Kako i ne bi, kad u Mokošici ima više čeljadi iz Grada nego u Gradu! I jedna šaljiva i vrlo zanimljiva, kažu istinita vijest iz svijeta za početak ovog đira; Simpatični pas Duke, star sedam godina, novi je gradonačelnik grada Cormoranta u američkoj državi Minnesoti! Inače Duke je omiljeni stanovnik ovog malog gradića, brine o sigurnosti građana na mnoge načine, te mu kampanja nije ni trebala. Drugi kandidat imao je 50 posto manje glasova od Dukea! Na dužnost stupa ovih dana, novac mu ne znači ništa, te će plaću dobivati u hrani. Eto, vjerovali ili ne, ali ima i tog. „Pit, i to je Amerika!“ pjevao je Johnny.
Tijesne i skučene ulice
Svaki put kad uđem u neku od ulica Grada dočeka me neka nova priča, neki novi život, neki novi nezaboravni likovi dubrovačke svakodnevnice. Tako je i na Prijekom. Omađijan je ovaj dio Grada, gdje vas bude čiope i miris bosiljka s balkona, ili miris hrane iz fumara. Pomalo skriven od one gužve s Place, a opet pun života u svakom svom kantunu, kućnom broju ili u priči nekog od onih koji su živjeli, ili su još uvijek tu, negdje u nekoj od tijesnih ulica Prijekog. Ulice su to, tijesne i skučene, u kojima se i živjelo tijesno i skučeno, kroz jedna vrata jednog kućnog broja u svoje domove ulazilo bi i po nekoliko familija, snivajući u nekoliko kvadrata svoje snove. Tu „biće zadire u biće i traži u njemu svoj dodatni životni prostor“ kako zapisa Luko Paljetak, dijete s Prijekoga, na kojem je proveo i veći dio svog života. I u toj skučenosti opet se živjelo i sa skladom i sa mjerom, uljudno, u tom malom obiteljskom svijetu od tek nekoliko kvadrata, a opet dovoljno potrebnim svijetom za bit dobro čeljade. Život se živio tijesno, ali provodio se strasno! Jer Prijeko je više nego kvart Grada, više nego ulica, Prijeko je život! Tu se čuje život cijeli, svi čuju sve; i kad se smije i ljubi, i plače i svađa, i kad se zakašlje i zahrče, opsuje i poljubi, voli i ne voli, jer tu nitko mrzio nikoga nije! U toj skučenoj tjesnoći, živio se život ljubavi, sklada i poštivanja, a ne svađe i mržnje.
Čeljad iz Dropčeve
Godinama su na istom kućnom broju u Dropčevoj ulici živjeli Branka Franičević i Frano Klešković sa svojim obiteljima. Godinama su prolazili jedni pored drugih, na isti ulaz, kroz ista vrata, kad god bi se dolazilo doma ili išlo vanka. I po nekoliko puta nazdravljali bi dobro i jutro i dan i povečerje, slavilo se zajedno, od blagdana do rođendana, sve što život donese, pa i odnese. Kumovalo se, pjevalo i tugovalo zajedno. I oboje će reći kako je tako bilo u cijeloj ulici, ne samo kod njih, na istom kućnom broju, već u cijeloj Dropčevoj! Branka će se tih divnih priča, punih života, prisjećati na ili u Pilama, gore iznad „Imperijala“ gdje živi već godinama, a Frano će o svim tim škercima pripovijedati u Župi dubrovačkoj, gdje se skrije za vrijeme ljetnih gužvi. Njih dvoje odavno već ne žive u Dropčevoj ulici. Ali će se iz neke priče prisjetiti čeljadi koja je tu nekad davno, davno živjela, s još više spomena sjetiti se onih koji su tu živjeli kad su i oni bili dio te ulice, a ponajviše znati priča o onima koji su još uvijek u njoj, još uvijek su stanovnici ove ulice. Naizmjenično, udaljeni ovih ljetnih dana čak nekoliko kilometara Branka i Frano prisjećat će se kao da sjede zajedno i pričati o svim tim dragim likovima iz njihovih života. Prvo njihovih roditelja, Bankina oca Antuna i majke Marije Vićan, te Franine majke Marije, koje su često izlazile zajedno na skaline ispred sa drugim ženama iz ulice, vanka za uzet malo arije. A onda se sjetit i ostalih; velike obitelji Sagrestano koja je do Grada došla iz Italije još tamo u 19. stoljeću, a živjela pri vrhu ove ulice, pa obitelji Haklička, Grabić, Romić, Genero, Ševelj, Dileo, te onih s druge strane ulice; opet odozgo Rebac, Segatto, Jekić, Kisić…
Kazini iz Dropčeve
…a tek dvije sestre, „pujiske“ Đanina i Vicura! Vicura je bila malo jača s kilima, „ne bi kroz vrata od Pila mogla proč!’“ znala bi djeca za nju reći, a Đanina je bila sjajna kuharica, posebno talijanskih specijaliteta, „zvali su je ovi „bokunovići“, kako smo zvali ove bogatije, da im doma spravlja objed. Kad bi što god na stari fornio spravljala, toć bi vonjo do Svete Marije!“ sjeća se Frano i kroz osmijeh dodaje: „Živ da jedem, mrtav da gleda, živome da ne dam!“ Ima tih priča i te kako još, na svakom ulazu po nekoliko. Priča je to koja tek kreće. Prisjetit će se i zajedničkih pranja ulice, subota ujutro u sedam, odozgo bi počelo, pa voda sa onim starim deterdžentom krene, a svak’ pred svojim ulazom sa metlom čeka! I nastavi s pranjem. Ili Novih godina, koje bi počele u nekog doma, pa u jednom trenu krenule vanka, na cijelu ulicu, „jednom smo bacili neku broku, ovi dolje nastavili, a legenda Vedro Alborghetti produžio joj put na Stradun. Cijelu tu Novu netko je tu broku udaro’ dalje po Gradu! Kazin bi s tom brokom!“ A kad je počelo iznajmljivanje turistima, našim dragim gostima! Prvi gosti došli i do Dropčeve, a kako su klompe bile u modi, svi ih imali. Pa odzvanja cijela ulica kad njom prolaze. Posebno noću, kad svi, pa i čiope spavaju. Žalili se ovi što ne iznajmljuju, ali ovi što su iznajmljivali ništa na to! Sve dok jednom nije broka s jednog od prozora zasula ulicu i te drage goste! Bilo je u toj broki svega, pa i… Od tad su se gosti vraćali bosi, s klompama u rukama. I bi noćna tišina u Dropčevoj…