Društvo arhitekata Dubrovnik u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik najavljuje ciklus stručnih predavanja otvorenih za javnost.
Ciklus se otvara predavanjem povjesničarke umjetnosti dr. sc. Anite Ruso, a tema je “Biti arhitekt u Dubrovačkoj Republici – priča o Marinu Groppelliju i suradnji dubrovačkoga Senata s inozemnim arhitektima”.
A mi vam pak u ovom broju DuLista donosimo razgovor s iznimnom mladom i vrijednom osobom – Anitom Ruso, djevojkom koja se iz Dubrovnika zaputila u Zagreb, a potom u Pariz, baveći se poviješću arhitekture našeg Grada.
Anita je u prosincu 2016. doktorirala na Sorbonni, na doktorskoj školi Ecole Pratique des Hautes Etudes. S njom smo porazgovarali o temi doktorskog rada, o njezinoj strasti prema umjetnosti, ali i daljnjim planovima…
— Školovanje u inozemstvu započela sam 2010. kada sam otišla u Pariz na Erasmus studentsku razmjenu. Nakon toga zgrabila sam priliku za upis na doktorski studij. Nakon što sam dobila stipendiju Francuske ambasade u Hrvatskoj prihvaćena je i tema koju sam predložila: ‘Arhitekti u službi Dubrovačke republike od 1667. do 1808.’ Tako je počela moja ‘pariška faza’. Međutim, kako bi ostala vezana za svoj matični fakultet u Zagrebu upisala sam, po savjetu svoje zagrebačke mentorice Jasenke Gudelj, dvojni doktorski studij, takozvani cotutelle. Osim što je bilo izazovno pisati tako opsežan rad na francuskom, bilo je obogaćujuće, a često i jako iscrpljujuće ‘žonglirati’ između dva sveučilišta, ali i to je bilo moguće. Provela sam četiri studijske godine u Parizu, a povremeno sam boravila u Zagrebu i Dubrovniku, ali i na stipendijama u Rimu. Sve poteškoće koje su se pojavljivali tijekom istraživanja na neki način je amortizirao jako šarolik život u Parizu, brojna studijska putovanja i stipendije, ali i strast koju sam većinu vremena osjećala prema temi svog istraživanja – ističe nam Anita. — Nakon lijepih božićnih praznika u Gradu, vraćam se u Zagreb gdje uskoro počinjem raditi na jednom projektu na Odsjeku za povijest umjetnosti. Radujem se novom početku. Doktorsko istraživanje je jako samotan posao, rezultati dolaze sporo, pa se čovjek često nađe u raznim kušnjama: osjeća da se tim zadubljivanjem u jednu određenu temu odvojio i od sebe i od društvu i nekako mu se čini da tom društvu ne pridonosi onoliko koliko bi htio – kaže.
Trenutno volontira u udruzi Svjetski savez mladih Hrvatska u kojoj je aktivna od 2014. godine kada je nakon položene edukacije ‘Mladi za dostojanstvo i ljudska prava’ postala certificirana članica ove globalne organizacije koja je osnovana pri UN-u u New Yorku 1999. World Youth Alliance broji preko milijun mladih iz cijelog svijeta, a djeluje s ciljem promicanja neotuđivog dostojanstva ljudske osobe, solidarnosti i kulture života kroz edukaciju, zagovaranje i kulturu. — Osim povijesno umjetničkih tema zanimaju me dakle i teme koje se tiču problema mladih koji odlaze iz Hrvatske kao i mnoge druge aktualnosti na društveno-političkoj i kulturnoj sceni. Zahvaljujući volontiranju postala sam aktivnija građanka. Osim toga, radeći s mladima, osvijestila sam koliko je bitno svakog čovjeka staviti ispred ciljeva i rezultata bilo kojeg projekta – dalje nam priča Anita kroz razgovor.
Nije teško usmjeriti se prema povijesti umjetnosti kada potječeš iz Dubrovnika, no ipak – sigurno je postojao neki ‘okidač’ koji Vas je usmjerio?
Moram biti skroz iskrena; nekako se ne sjećam tog određenog okidača. Činjenica je da sam obožavala sate likovnog koje je naš dragi profesor Jozo Serdarević svojom neposrednošću i otkačenim humorom činio oazom koja je bila nekakav fini spoj kulturnog uzdizanja, dobre zabave i neprestanog učenja. Roditelji kažu da sam 2006. samo rekla da upisujem Povijest umjetnosti i Francuski. Često mi se činilo, kada bi razmišljala o tom početku studija, da sam bila ludo hrabra jer sam pošla samo na prijemni na Filozofski fakultet u Zagrebu. Sada sam svijesna da je u pitanju bila zapravo mladenačka zanesenost koja ne propituje posljedice. Zahvalna sam što moji roditelji nisu na prvom mjestu razmišljali o ‘isplativosti’ svoga ulaganja u moj studij. Dapače, pustili su i mene i sestru Marinu i brata Iva da sami odaberemo kuda ćemo se kretati. Uvijek prisutni, a nikada nametljivi. To je bila podloga svih naših daljnjih uspjeha.
Teme koje birate za svoje radove od neprocjenjive su važnosti za Dubrovnik i okolicu. U odnosu na arhitekturu drugih mjesta kojima se bavite i u kojima živite, po čemu su Dubrovnik i njegova arhitektora toliko specifični?
Upravo me o specifičnosti dubrovačke arhitekture jako puno ispitivala moja pariška mentorica Sabine Frommel pa sam u svom istraživanju propitivala specifičnosti lokalnih dubrovačkih karakteristika, tzv. genius loci-a i to kroz pitanja o lokalnim materijalima, stilu gradnje koji podrazumijeva drugačije tehnike obrade kamena itd. Dubrovnik je specifičan zbog bijelog vapnenca s Korčule koji posve ‘omotava’ samostojeću reprezentativnu arhitekturu poput katedrale, Crkve svetog Vlaha ili Crkve svetog Ignacija. U Rimu iz kojeg dolazi najveći broj arhitekata koji su bili zaposlenici Dubrovačke Republike fasade su mramorne, ali je ostatak građevine zidan recimo ciglom. Osim toga, crkve su najčešće svojim bočnim fasadama priljubljene uz neke druge građevine. Ove naizgled sitnice koje spominjem, dio su većeg plana, mogli bismo reći onog ‘master plana’ koji je provodila dubrovačka Vlada nakon potresa. Ništa u obnovi Dubrovnika nije bilo prepušteno slučaju: ni odluka da se ne obnove trijemovi na sjevernom dijelu Place (prije potresa 1667. komunalne kuće od Sponze do crkve Petrilovrijenci imale su trijemove slične Sponzinom); ni odluka da nova katedrala ima pročelje prema portu, a novi Sveti Vlaho prema Placi; ni odluka da pročelja kuća uz rub Straduna budu posve jednostavna, bez ikakvih dekorativnih elemenata (sjetimo se da Rim tada grade Bernini i Borromini – arhitekti koji su postali sinonim baroknog izričaja kojemu je svojstveno sve osim jednostavnosti i pročišćenosti formi kakve vidimo na Stradunu). Da skratim, specifičnost dubrovačke arhitekture leži u točno određenoj viziji njezinog naručitelja (dubrovačke Vlade) o identitetu koji se u toj arhitekturi morao odražavati. Promišljanje svakog detalja, čuvanje tradicije kroz većinsko čuvanje srednjevjekovnog rastera ulica, ulaganje sredstava u ljude, a onda dakako i u projekte, to je ono što je u srži autentičnosti Grada koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim upravo zbog vrijednosti poput istinitosti i ljepote koje su ugrađene u svaki njegov centimetar.
Teme arhitekture i suodnosa arhitekture i grada proučavate iznimno duboko, baš kao i nebrojeno puno Vaših ‘kolega’. No, čini se ipak da se o Dubrovniku još stoljećima može pričati i izučavati ga, a da se ne obuhvati sva njegova umjetnička, kulturna i arhitektonska raskoš?
U potpunosti se slažem. U zadnjih nekoliko godina toliko se tema otvorilo dok sam istraživala i pisala da mi se čini da ima prostora za još puno doktorata. Simpatično mi je bilo kada su na obrani doktorata strani profesori iz žirija bili zainteresirani za neke teme koje su meni bile jako daleke. Jedan profesor je tako htio znati odakle su Dubrovčani nabavili staklo za velike prozore katedrale. Budući da sam se ja koncentrirala isključivo na pitanje kamena obećala sam mu da ću napisati jedan znanstveni članak o podrijetlu svih građevnih materijala koji su se koristili u obnovi Dubrovnika. Volim kada me netko zaintrigira nečim o čemu ne znam gotovo ništa. Drago mi je počinjati istragu od početka. Često sam znala reći svojim prijateljima da je moj posao do sada u velikoj mjeri bio i detektivske prirode.
Planirate li svoj životni put vratiti u grad, ili pak u Čilipe?
Moram ovdje iskoristiti onu već pomalo izlizanu od Woody Allena ‘Ako želite nasmijati Boga – recite mu svoje planove’. Nikad mi nije bilo ozbiljno u planu otići u Pariz, ali sam pošla. S druge strane neke sam planove ‘dobro skovala’ pa se nisu ostvarili. Ono što želim reći je da se trudim hvatati prilike i kada nisam sigurna da će donijeti nešto dobro. Ako se otvori neka prilika u Dubrovniku koja će mi u privatnom i profesionalnom životu omogućiti rast prema izvrsnosti, ja ću je otvorenih ruku prihvatiti. Na koncu, najljepše je biti blizu svoje familije i doprinositi mjestu iz kojeg si potekao.
MNJ