Natrag
21.10.2017 10:15

facebook

twitter

google

rss

dulist

AFERA ‘TIRENA’ Dum Mavar, pjesnik, svećenik, veliki čovjek Grada i zaštitnik Marina Držića

15.7.2015 @ 20:34 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Jedan od najzanimljivijih likova velike dubrovačke povijesti, Dum Mavar, kako su po nekim zapisima za života zvali Mavra Vetranovića, kao svećenik reda benediktinaca, službovao je i živio najčešće izoliran i sam, kao pustinjak, lovio je ribu i sadio zelje na Sv. Andriji, Lokrumu i na Mljetu, po stare dane skrasio se u tada izoliranom i od Grada udaljenom Sv. Jakovu na Višnjici, gdje je i umro 1576., u 94 godini života.

Unatoč toj najčešće svojevoljnoj izolaciji, ipak je imao veliki utjecaj na tadašnja zbivanja, posebno književna, u Dubrovniku. Pažljivo se slušala svaka njegova poruka i savjet. Kao štovani uglednik i veliki pjesnik svog doba nije prihvaćao promjene, držao je kako je tada u Dubrovniku bilo jako puno pijanaca, te da „nema ništa pogrdnije od pijana čovjeka“, smatrajući kako zbog puno ispijenog vina kod ljudi nestaje užitak u hladnoj vodi, koja je po njemu bila najzdravija za tijelo i duh čovjeka. Uz puno toga važnog što je napisao, u povijesti hrvatske književnosti jedna njegova gesta ostaje ipak ponajviše spominjana i po mnogima toliko hvale vrijedna, da je mnogi teoretičari književnosti smatraju najpoštenijim činom obrane i pomoći starog znanog pjesnika mlađem pjesniku. Naravno, radi se o „aferi Tirena“ i prvoj komediji Marina Držića, zbog koje je odmah po izvedbi od nekih proglašen plagijatorom, i to baš Vetranovića, koji mu pak, na iznenađenje mnogih, prvi staje u obranu i samim tim zašućuje sve tadašnje protivnike mladog Držića.

„Pjesanca…“

Unatoč velikoj razlici u godinama, Mavru Vetranoviću, rođenom 1482. i Marinu Držiću, rođenom 26 godina kasnije, 1508., mnogo je toga zajedničkoga. Bili su bliski prijatelji, što je u književnoj povijesti već davno utvrđeno, a nedavno otkriće iz dubrovačkog arhiva akademika Nenada Vekarića govori i o njihovoj rodbinskoj povezanosti po majčinoj liniji. Čak i književni opusi ove dvojice dubrovačkih renesansnih autora nisu jednostavno razdvojivi, te ni danas nakon brojnih istraživanja nije jednoglasno prihvaćeno za sva njihova djela kome ih doista treba pripisati. Tako je pod Vetranovićevim imenom Držićeva „Hekuba“ prvi put objavljena 1853.! Povezuje ih se njihovim stilsko – tematskim dodirima, ponajviše s aspekta razvoja žanra pastorale u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Mišljenje je mnogih kako je povezanost njih dva bila plod obostrane razmjene stila i tema, ali o njihovu se prijateljstvu ponajviše pisalo u kontekstu Vetranovićeve obrane Marina Držića od objeda za plagijat. Držićev problem i nastanak „afere Tirena“, prve znane hrvatske priče i polemika oko plagijata izazvao je prvi prolog ove komedije prikazane prvi put „Prid Dvorom“ 1548. godine, u kojem se Držić sam proglasio pjesnikom dostojnim „lovora“, dakle svake hvale. Ali, taj prolog bio je i povod ogovaranja Držićevih suvremenika kako on „potkrada“ Mavra Vetranovića. Posebno su glasni bili mladi vlastelini, pjesnici koji su bili ljubomorni na Držićev književni rad, ali i na pokroviteljski i zaštitnički odnos Vetranovićev koji taj rad podupire. Zbog toga su mnogi i vjerovali kako je autor „Tirene“ Mavro Vetranović. Nitko se, naime, nije mogao uvjeriti u to da ju je napisao Marin Držić, tada još mlad i nepoznat pisac. Istina, bilo je tu nekih motiva i stila starog pjesnika, ali Vetranović, kao dostojanstven i čestit čovjek tog doba, odmah po izbijanju afere objavio je i javnosti predstavio svoju prigodnicu „Pjesanca Marinu Držiću u pomoć“, reagirajući na optužbu da ga je Držić plagirao. „Pjesanca“ prelazi okvire tadašnje prigodničarske poezije, u njoj Vetranović ocrtava mladog Držića kao sasvim osebujnu umjetničku osobnost, te je time iskazao vlastito mišljenje o trudu i muci ozbiljnoga pjesničkoga stvaranja za koje je, kako napisa ,“Marin mladac milost od vila stekao!“ Ponovivši kako s „Tirenom“ nema nikakve veze, časni Vetranović navodi i stih „Marinove pjesni dakle Dubrovčani moji drazi dostojne su slave svake…“ „Tirena“ je prvo izdanje doživjela 1551. godine u Mlecima, a sam ju je Držić, ogorčen nakon svega, posvetio prijatelju Marinu Puciću.

Ljudi nazbilj i nahvao

„Afera Tirena“ nagovijestila je kasnije podijele na ljude nazbilj i nahvao kod Držića, ali i pokazala status koji je književnost u tada renesansnom Dubrovniku imala, jer polemika koja se uspjela podići oko jedne komedije bila je burna. Upravo stoga je reakcija Mavra Vetranovića primjer izrazito etički motiviranog čina obrane mlađega kolege čiji rad prepoznaje i odobrava, a njegova „Pjesanca…“ jedan od najpoštenijih tekstova jednoga pjesnika o drugome pjesniku u našoj literaturi. Za života Marina Držića samo ga je Vetranović imenovao „poetom laureatusom“. Veliki stari pjesnik posebno je bio tužan zbog progona Držića iz Dubrovnika, posvetivši mu stihove koji se mogu čitati kao poziv prijatelju da se vrati u Dubrovnik i svojim stvaralaštvom pokaže tko on doista jest sa svojim djelima, te ljude nahvao, zle i zavidne koji su ga prognali, prikaže na sceni. Najtužniji je Vetranović bio kad je Marin umro, napisavši mu tada u spomen dvije emotivne i vrlo intimne „nadgrobnice“. U duljoj, posebno intimnoj, navodi mnogo podataka iz Držićeve biografije, spominju se ljubavne pjesme, „Tirena“ i „Hekuba“, instrumenti koje je svirao, naglašava Držićev „počten glas“, obraća mu se „Srčani druže moj“, a u stihovima „Dubrovnik grad svoj, u kom se porodi, bolježljiv nepokoj i trude provodi“ očito spominje probleme s kojima se Držić u svom gradu susretao. Držića ima i u zadnjem, nezavršenom Vetranovićevom dijelu „Pelegrin“, prvom hrvatskom epu dubrovačke renesansne književnosti, pisanom ponajviše nakon Marinove smrti. Zajedničke teme Držića i Vetranovića bile su lakomost kod ljudi, ali i groteskna i fantastična bića, Držićev – Negromantov iskaz nudi sekret, tajnovitu podjelu ljudi prema „srcu koje se ne maškarava i srcu koje se maškarava“, a Dugi Nos ljude dijeli na dobre i zle, nazbilj i nahvao, dok u Vetranovićevu „Pelegrinu“ imamo simboliku „suhog javora“ koji prikazuje sudbinu čovjeka nazbilj, koji je žrtva zavisti i zlobe ljudi nahvao. Motiv „javorova egzila u pustoš“ odnosi se očito na Držićevo napuštanje Dubrovnika, te je „suhi javor“ po mnogima personifikacija Marina Držića.

Ajmo na Generalnu…

Toliko najkraće moguće o velikom čovjeku Dum Mavaru, pjesniku Vetranoviću koji je u svoje vrijeme bio primjer poštenja i morala, kao malo tko, prije ulaska u ulicu koja se zove njegovim imenom. A prije ulaska u tu ulicu punu drage čeljadi i lijepih priča, nekoliko datuma i životnih natuknica. 5. srpnja obilježavala se 300 godina od posvećenja crkve Svetog Vlaha, na taj dan 1715. završena je njena obnova nakon potresa iz 1667. i požara nakon toga, a sve pod vodstvom Marina Gropellia, sjajnog talijanskog graditelja tog doba, koji je u pauzi obnove crkve našeg Parca, učinio i onu lijepu kamenu glavu vojnika, kapetana straže, na ulazu u Lužu.

Dodajmo i to kako je 13. srpnja bila zanimljiva godišnjica povijesti dubrovačkih taksista, jer na taj dan 1907. gospar Missonni kupio je dva automobila i pokrenuo taxi službu u Dubrovniku. Jedno vozilo bilo je na Pilama, a drugo na Pločama, po potrebi!

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana