Natrag
23.9.2017 18:34

facebook

twitter

google

rss

dulist

2. lipnja / Otvorenje izložbe ‘Putovanje kroz sjećanja’ umjetnice Jasmine Runje

29.5.2017 @ 9:01 Dulist Kultura

Podijelite:

U Galeriji Flora u petak, 2. lipnja, održat će se otvorenje izložbe Putovanje kroz sjećanja Jasmine Runje.

Živimo u vremenu u kojemu prevladava dojam da je gotovo sve u umjetnosti potrošeno, od ideja do tehnologije, od formata do medija, da je začudnosti nestalo, da nas ništa više ne može šokirati, a još manje oduševiti. Pojedini se osjećaji i ponašanja, poput ljubavi, nježnosti i naivnosti, više ne smatraju vrijednima unošenja u likovno djelo, a tamo gdje bi se netko i odlučio za takav pristup, odjednom shvati da mora imati više hrabrosti, deblju kožu i spremnost da podnese kritiku, cinizam i marginaliziranje svih onih umišljenih „znalaca“ koji jedinom vrijednošću smatraju društvenu, ekološku, humanitarnu i svaku drugu Angažiranost. Poneki si američki artistički superstar još može dopustiti da s vremena na vrijeme kaže kako je u neko djelo nastojao unijeti fine osjećaje koji su ga u tome trenutku ispunjavali, ali svakom drugom ‘volu’ (po analogiji Quod licet Iovi…) to će se zamjeriti, te će ga se, štoviše, proglasiti nazadnim i provincijalnim. Međutim, u umjetnosti su osjećaji i ideje osnova svakog djelovanja. Valjda je netko putem zaboravio da su taština i ambicija također osjećaji proizašli iz želje za javnim priznanjem i međunarodnim uspjehom. Danas se možda pretencioznim čini govoriti o osjećajima u likovnosti, iako se u značenjskoj srži umjetnosti ne nalazi ništa drugo nego uvijek iznova nuđenje nekog mogućeg modela odnosa misli i materije.

Iz crteža tušem Jasmine Runje isijava staložena osjećajna potka na koju namata finu pređu linija i figura. Riječ je o prizorima širokog kadra koji obuhvaćaju veliki (imaginarni) prostor proplanaka, brda, otoka i sasvim neodređenih mjesta; riječ je o nizovima i gomilama figura koje su ponegdje ritmično složene u redove koji nam omogućavaju da ih raspoznamo, a preko njih da naslutimo i radnju, dok su drugdje opet nabacane u hrpe, u košmarne gvalje što ne pričaju priču, ali emaniraju nemir, nered i nesavršenost; riječ je o crnom postupku na bijelom papiru koji evocira praiskon, stvaranje, prvu materiju iz praznine. Konačno, riječ je o sjećanjima na prizore iz autoričinog djetinjstva uz koje vezuje i osobna iskustva te osjećaje koje promatrač ne može posvojiti i proživjeti, ali ih može naslutiti. Ništa nije obilježje djetinjstva u većoj mjeri kao igra i dječji crtež – pun naivnosti, kontradikcija, nadrealnosti i naracije. Djeca vole ispričati sve što znaju, sve što im se dogodilo, sve o čemu razmišljaju, čak i kada su to potpuno slobodne asocijacije lišene ikakve relacije s trenutkom u kojem se nalaze. Na toj frekvenciji zatičemo i radove Jasmine Runje: njene su figure poput djece koja se igraju, samostalno i ne pridavajući važnost tome promatra li ih netko ili ne – njeni likovi ne „poziraju“ okrenuti prema promatraču ili oblikujući neku konvencionalnu kompoziciju – oni postoje sami za sebe i to im je sasvim dovoljno.

Njen je crtež zgusnut, istovremeno lagan poput skice i težak od siline detalja (osobito rastera marno iscrtanog lišća, čestara i cvijetnih vrtova), s velikim neispunjenim površinama bijele ili crne koje stoje kao kontrapunkt, a zajedno tvore vješto izbalansiranu kompoziciju. To je važno primijetiti osobito tamo gdje nalazimo krupne plohe složene od bezbroja sićušnih elemenata koji bi sasvim zagušili prizor (poput srednjovjekovnih grafika u duhu horror vacui) da nije velike bijele površine u gornjem registru slike. Potvrdu za to nalazimo u cjelokupnom ciklusu – sve su kompozicije učvršćene moćnim okomicama i dijagonalama ili su velike titrave plohe crteža harmonizirane bijelim i crnim površinama. Čak i kada crta gradove (zamišljene, naravno, ali po dekoraciji ipak srednjovjekovne; samo su oni dovoljno slikoviti), postiže pravu ravnotežu ‘težine’ polja koja u toj svojoj dvojnosti crnoga i bijeloga nose one maločas spomenute parove početka i sadašnjosti, punoga i praznoga, materijalnoga i duhovnoga, naivnoga i spoznajnoga. Pa ako se nekome ovo inzistiranje na vrijednosti kompozicijskog sklada može činiti pretjeranim, nije zaludu podsjetiti da je mogućnost temeljito izvršenog postupka najviša odlika likovnosti, dakle vizualnoga, neovisno o tome koliko neka umjetnikova ideja bila važna ili nevažna. Upravo je postupak – umijeće – ono što je Umjetnosti i nadjenulo ime, a samo dobar postupak može biti jamac da je ideja dobila svoj najtočniji materijalni oblik.

Ovi onirički prizori Jasmine Runje u sebi sadrže i suptilne naznake nadrealizma (koji ima dva izvora – snove i igru), a koji u njenom slučaju nije nametljiv te ga je moguće primijetiti samo uz one dijelove crtežā koji nam se čine dovoljno ‘realnima’ (jer različitost je ono što je drugačije od cjeline, Gestalt) pa tako uz jednu kuću sirena na glavi nosi nekoliko figura, a životinja koja leti drži ljuljačku, drugdje hominiziranoj spodobi na dasci za peglanje drvo raste iz kose, a na trećem, pak, mjestu, sidro visi na jarbolu. Čitav je to niz osobnih asocijacija koje možda jesu, ali ne moraju biti osviještene niti u autoričinoj percepciji vlastitog djela; nas, međutim, upućuju na dominaciju podsvjesnoga, automatiziranoga, kontradiktornoga, dakle intuitivnoga, nesputanoga, istinitoga.

Njen rudimentarni crtež uistinu je najpogodniji za ludičke i nadrealne prizore, za crtanje igre kada i sam crtež djeluje kao igra. Koliko je diskrepancije u radovima Ivana Lovrenčića (koji je također njegovao „dječji“ crtež) kada na isti način uprizoruje pastoralni ples šumske vile s ptičicama i raspetoga Krista kojemu ne samo da nedostaje uzvišenosti, patnje ili poziva na suosjećanje, nego djeluje upravo pogrdno i smiješno! Odabir medija, formata, tehnike i duktusa, podjednako je važan kao i misao koja je sazdana od ideje i emocije.

U negostoljubivom svijetu tendenciozne umjetnosti koja je više nego ikada prije podložna pomodnosti i utjecajima društvene korektnosti (osobito u Hrvatskoj u kojoj umjetničko tržište raspolaže s malo novca, ali zato obiluje još većim osobnim taštinama), Jasmina Runje opredijelila se za put kojim se teže ide – put individualnosti i osobnoga, osjećajnosti i temeljitosti. Ne priklanjajući se nijednoj grupaciji niti neo-stilu, ona niže, jednu za drugom, crtice tušem po papiru, koje će tek nakon mukotrpnog višegodišnjeg rada i višekratnih razočaranja možda dobiti priznanje najšire publike i kritike. Međutim, već sada one imaju naklonost onih otvorenih očiju i srca koji ne kalkuliraju, nego umjetnost vole upravo zbog povratnog osjećaja koji im pruža.

Ova izložba može se pogledati svaki dan do 12. lipnja u Galeriji Flora od 16 do 21 h.

O UMJETNICI:

Jasmina Runje rođena je 17.07.1983.godine u Splitu. Diplomirala je 2006.godine na Akademiji Likovnih Umjetnosti Široki Brijeg Sveučilišta u Mostaru u slikarskoj klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka. Godine 2008. završila je poslijediplomski studij Ars Sacra na istoimenoj Akademiji pod mentorstvom prof. Ante Kajinića.

Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split. Izlagala je samostalno i grupno te sudjelovala na brojnim likovnim kolonijama. Radi kao profesorica Likovne umjetnosti u Dubrovačkoj Privatnoj Gimnaziji.

Autorica je murala Uskrsli, u Domu za djecu i mlađe punoljetne osobe Maestral u Splitu, Drvo života u Domu za djecu i mlađe punoljetne osobe Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću te devet murala u OŠ Ivana Gundulića u Dubrovniku.

Živi i radi u Splitu i Dubrovniku.

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana